Ćirilica? Ali u svojoj kući!

Od ulaska Hrvatske u Evropsku uniju, zasad samo negativne posljedice. Živi se lošije nego prije pola godine, rastu nezaposlenost i porezi, nema investicija, niti koristi od evropskih fondova. U novinama se moglo pročitati da će prve godine članstva Hrvatska Uniji više novca uplatiti, nego što će „povući” iz fondova. Inače, to je nova riječ u razgovornom jeziku, ili novo – poprilično glupavo, ali i znakovito – značenje stare riječi: povući novac zvuči kao povući neko muško za onu stvar.

Ali sve bi to bilo u redu, i bilo bi, manje-više podnošljivo, da nije jedne druge, vrlo zlokobne posljedice od ulaska u Evropu, a to je krajnja radikalizacija desnice, poplava političkoga revizionizma i otvorena rehabilitacija poraženih iz Drugoga svjetskoga rata u najvećim dnevnim novinama i na Hrvatskoj televiziji.

U izdanju „Večernjeg lista”, tako, izlazi mjesečnik pod nazivom „Vojna povijest”, koji u svakome broju na svojoj naslovnici objavljuje slike ustaških zločinaca. Objavili su u zadnje vrijeme Juru Francetića i Ljubu Bobana, ali i slike esesovaca s istočnoga fronta, sve uz poučne članke i specijalna izdanja knjiga za kioske, u kojima se veliča „ustaška vojnica”. Polako, korak po korak, u javnu sferu prodire diskurs s fudbalskih stadiona, gdje se za reprezentaciju godinama navija skandiranjem „ajmo, ajmo ustaše” ili tako što jedna strana maksimirskog stadiona drekne „za dom”, a druga strana uglas odgovara „spremni”, te sa zagrebačkih fasada, na kojima se svako veliko „U” s upisanim križem kočoperi godinama, tako da ga komunalci ne brišu, a građani se prave da ga ne vide.

Ono što je do juče bilo izričaj javnih zahoda, fudbalskih huligana i prljavih fasada, danas slušamo u programima javne televizije, u istupima hrvatske predstavnice u Evropskome parlamentu Ruže Tomašić, a katkad se, još uvijek u aluziji, čuje i u nastupima vođe opozicije Tomislava Karamarka. Inače, o vremenu NDH Karamarko će reći da je to „nesretno razdoblje”, a za ustaške čelnike će kazati da su „tragične povijesne osobe”. Tito je, naravno, najveći zločinac u hrvatskoj povijesti, a komunističke bi zločine, smatra Karamarko, trebalo osuditi u preambuli Ustava.

Sve to se nekako baš idealno namjestilo uz antićiriličnu histeriju, koja je nastupila kada je Vlada pokušala sprovesti Ustavni zakon o pravu nacionalnih manjina, i na javne institucije u Vukovaru postaviti ploče na oba pisma. Tada su se, uz podršku vrha Katoličke crkve i u neformalnoj suorganizaciji HDZ-a, te uz afirmativnu kampanju u većini medija, a naročito na Hrvatskoj televiziji, nadigli ratni veterani, i uz pasivno prisustvo policije, ili uz aktivno učešće pojedinih policajaca u uniformama, krenuli da razbijaju ploče s ćiriličnim natpisima. Vlast se tome nije oduprla, najviše što je premijer Milanović učinio bilo je da zavapi – „pokažimo velikodušnost”, kao da sprovođenje zakona podrazumijeva građansku velikodušnost, pa ako se ljudima danas, možda, i ne da da budu velikodušni, mogu opljačkati banku, zatući komšiju i razbiti ćiriličnu ploču.

A u javnosti se, na sve strane, počelo izgovarati nešto što neodoljivo podsjeća na malograđansku retoriku u Njemačkoj s početka tridesetih: dok narod gladuje, uvodi se ćirilica. Kao, podnijeli bismo mi to, ali nakon što prođe ekonomska kriza, riješe se problemi s nezaposlenošću, poraste BDP, baš kao da je ćirilica neko mnogo alavo pismo, pa poždere dnevno nekoliko tona kruha i masti više od latinice. Ili, tačnije rečeno, kao da Hrvati bivaju gladniji ako srpska zajednica u Hrvatskoj ostvaruje svoja građanska i manjinska prava.

Povremeno, stvar zna biti i tragikomična. Naime, borci protiv ćirilice na Hrvatskoj televiziji u posljednje vrijeme ponavljaju kako oni nemaju ama baš ništa protiv toga da se ćirilicom služi kome god se to sviđa. Ali u svojoj kući! Kao što i homoseksualci, je li tako, mogu jedni drugima iskazivati ljubav. Ali u svojoj spavaćoj sobi, a ne na ulici!

I zaista, ćirilica je danas u Hrvatskoj ono što je prije nekoliko godina bila parada ponosa. Samo što su pred pederima i lezbijkama svi spremno, i za dom spremno, popustili da bi ušli u Evropsku uniju, a sada kad su tamo, više ih nije briga, jer ih iz Unije ne mogu istjerati, pa nema govora da Srbima i srpskim simpatizerima pruže slobodu ćirilice. Da je agenda bila samo malo različita, i da su kojim slučajem srpska manjinska prava došla prije na red od prava homoseksualaca, propisali bi i hadezeovci ćirilicu, kao što su prije ulaska u Uniju krenuli da podržavaju pedere i lezbijke, uvjereni, bit će, kako je Evropa u stvari jedna pederska unija, veliki jedan Prajd, koji međutim treba novčano iskoristiti.