Zlatni Amerikanci u banana republici
Rajan Stiven Lokti, 34-godišnji američki plivač, vratio se iz Rija sa 12. olimpijskom medaljom (dosad je osvojio šest zlatnih, tri srebrne i tri bronzane), ali je potpuno zasluženo proglašen za „ružno i opasno lice Amerike”. Baš tako ga je nazvao „Njujork post” odmah pošto je svojoj zemlji doneo još jedno plivačko zlato, a sve zajedno je za SAD osvojio više olimpijskih odličja nego što su pojedine zemlje uspele da sakupe u celoj novijoj istoriji olimpijskog nadmetanja. Ipak, on je, kako se kaže u tekstu njujorškog dnevnika, uradio baš ono što „svet mrzi kod Amerikanaca”.
Da nije bilo ovog momka, moglo bi se reći da su prve olimpijske igre na tlu Južne Amerike prošle u najboljem sportskom duhu i redu. Uprkos ziki, korupcionaškim skandalima, političkim likvidacijama, napetoj društvenoj situaciji, kriminalu, nezaposlenosti, recesiji – Brazil je dokazao da može da organizuje ovakve velike događaje i da bez većih incidenata obezbedi prijatan boravak i dobar provod stotinama hiljada turista, armiji sportista i njihovim navijačima iz celog sveta.
Priča je valjda već svima poznata – objavili su je svi svetski mediji. Po prvobitnoj verziji Loktija i još dvojice američkih plivača, na njih su nasrnuli naoružani brazilski razbojnici preobučeni u policajce i opljačkali ih. Loktija je jedan od tih bandita bacio na zemlju i uperio mu pištolj u slepoočnicu. Lokti je inače bogat čovek, milioner. Poslednjih godina je samo na reklamama za „spido”, „nisan” i „ralf loren” zgrnuo desetine miliona dolara, a njegov plivački torzo krasio je naslovne strane „Voga”, „Tajma” i mnogih muških časopisa koji se bave zdravljem i sportom…
Laž da su američki plivači napadnuti i opljačkani trajala je puna četiri dana. I dok su Amerikanci osvajali rekordan broj medalja, mediji su žalili zlatne momke koji su posle velikih podviga samo želeli da se provesele.
A onda se ispostavilo da benzinska pumpa gde su se plivači zaustavili kako bi obavili nuždu ima kamere i video-snimak događaja. Ušli su unutra pod gasom, porazbijali prozore i vrata i nameravali da pobegnu taksijem. Zaustavila ih je policija i, kao u svakoj uređenoj zemlji, tražila od njih da plate štetu.
Kad je posle toga sve izašlo na videlo, Lokti je pod pritiskom javnosti promrmljao neku vrstu izvinjenja, pokušavajući da se opravda. Bio je pod stresom, u nepoznatoj zemlji, i zbog nepoznavanja jezika se zbunio kad je policajac u njega uperio oružje. Zar je potrebno da govoriš portugalski, pa da shvatiš da ni u Brazilu ne možeš pijan da razbijaš tuđu imovinu i prođeš nekažnjeno?
Ne, taj beli dečak iz imućne porodice ponašao se tako zato što je mislio da je „u banana republici Amerikancima sve dozvoljeno”, piše u jučerašnjem uvodniku madridski „Pais”, koji podseća da je olimpijski pobednik upravo sledio stereotipe o Latinskoj Americi kao o američkom dvorištu. I taj kliše o neuređenom i zapuštenom južnoameričkom dvorištu gde bahati Amerikanci mogu da se napijaju, lumpuju i razbijaju da se kockaju, potucaju po javnim kućama, napadaju devojke, svrgavaju vlade i postavljaju svoje ljude traje i danas. Setimo se samo kako su uživali u kockarnicama na Kubi u vreme diktatora Batiste, šta su radili u Nikaragvi protiv sandinista, kako su podržali Pinočeovu krvavu diktaturu, kako se u Buenos Ajresu gostio Henri Kisindžer kod diktatora Videle dok je on predvodio likvidaciju hiljade svojih sugrađana osumnjičenih za levičarenje.
Londonski „Gardijan”, na sličan način, ocenjuje da se Amerikanac ponašao – američki, u skladu sa onim što je čuo o državi u kojoj je osvojio svoje šesto zlato.
„Pustite te dečake na miru, oni su se zabavljali – dobro, pogrešili su, ali život ide dalje”, rekao je čak i portparol olimpijskih igara Mario Andrade.
Sva je prilika da će tako i biti, konstatuje „Gardijan” i ironično dodaje da „deca imaju pravo na zabavu”, pogotovo ako to rade u banana republici. Podseća se uostalom da su i engleski prvaci Boris Džonson, sadašnji ministar spoljnih poslova, i Dejvid Kameron, doskorašnji premijer Britanije, godinama kao studenti i članovi elitnog Balingdon kluba rušili i razbijali mnoge restorane, pabove i diskoteke po Oksfordu samo da bi pokazali da tako nešto mogu da urade ako za počinjenu štetu plate unapred. Istu takvu kulturu bahatosti neguju univerzitetska bratstva na elitnim američkim koledžima. Studenti koji potiču iz bogatih porodica smatraju da je njihovo pravo da razbijaju i pale ako imaju pare da štetu plate.
Krivica Loktija je u tome što je razbijao, a štetu nije nadoknadio, jer „nije razumeo portugalski”, i što je, verujući da je došao u banana republiku, pomislio da sve svali na „lokalne razbojnike”. Prevario se.
Подели ову вест

Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.