Oduševljenje i kajanje zbog vraćenih kvadrata
Vršac – Sredinom osamdesetih godina prošlog veka, u akciji „Imaš kuću – vrati stan”, kojom je država, pored ostalog, želela da pravičnije raspodeli stambeni fond, dobijene stanove na korišćenje u Vršcu je vratilo samo pet familija. Najmanje još pedesetak nosilaca stanarskog prava je „okrenulo glave” i sačekalo devedesete godine, kada su za bagatelne sume otkupili društvene stanove. Potom je dugo raspredano o dilemi da li su bili oštećeni oni koji su redovno od plata odvajali u stambene fondove, a zauzvrat nisu dobili ništa.
Sirotinja nije imala šta da vrati, jer je jedva dobijala stanove solidarnosti, i to pod strogim uslovima.Čitave višespratnice su podignute za najslabije plaćene radnike i penzionere. Najveći broj stanova su podelila preduzeća, kojima je na osnovu ulaganja u stambeni fond pripadao proporcionalan broj stanova, za koje je uvek bilo više zainteresovanih.
Tri decenije su protekle od akcije „Imaš kuću – vrati stan”, koja se urušila samo posle nekoliko godina. U međuvremenu su zaboravljeni Vrščani koji su društvene stanove vratili i time izazvali oprečna mišljenja sugrađana. Najveći protivnici takvog poteza su bili oni koji su imali društvene stanove, ali i kreditima podignute komforne i lepe kuće. Uglavnom se radilo o uticajnim i uglednim ličnostima, koji nisu mnogo marili za ovu akciju. Kapitalizam je kucao na vrata.
Međutim, jedan od „zaboravnih” Vrščana samo ogradu oko nove kuće nije napravio, a drugi Vrščanin nije montirao prekidače i utičnice u sobama, pa se kuća nije smatrala završenom. To je bio i glavni „adut” za komisije ovim povodom osnovane. Za to vreme, u opštinskom Odeljenju urbanizma je postojao spisak od 30 korisnika stanova, koji su kuće gradili, pa se očekivalo da će društvene stanove vratiti. Naši sagovornici su tvrdili da je bar još 50 korisnika trebalo da bude na tom spisku.
Prema njihovom sećanju i potvrdama aktera ili rodbine, društvene stanove, uglavnom dvosobne kadrovske, vratili su: 1985. godine, dr Dimitrije Nastov, ginekolog, Jonel Đan, zamenik osnovnog javnog tužioca u Vršcu, upokojeni dr Lavinel Popi, neuropsihijatar, Stanko Popić, tadašnji šef Službe državne bezbednosti u ovom gradu, i, takođe pokojni, Stanislav Karasi, učesnik NOR-a.
Stan je vratio dr Dimitrije Nastov, još 1985. godine, čija je i supruga bila važan kadar u vršačkom zdravstvu. Još nekoliko godina je završavao gradnju kuće. On je zanimljiv još po jednom gestu: mada je bio načelnik ginekološkog odeljenja, on je 1993. godine dao otkaz, i otisnuo se u privatnike. Kaže da mu je bilo veoma teško, ali nikada zbog toga nije zažalio, kao i za vraćanje kadrovskog stana.
– Nisam ni minut razmišljao da stan zadržim. Što se odlaska u privatni sektor tiče, i to je bila moralna odluka: nisam prihvatao da budem razapet između državnog posla i privatne ordinacije. Sada, međutim, moja porodica muku muči, jer ćerka sa završenim ekonomskim fakultetom i nekoliko specijalizacija, već pet godina traži posao – kaže nam dr Dimitrije Nastov.
Društvene kvadrate gradovi u razvoju su, uglavnom, koristili za privlačenje stručnjaka, pa su takvi stanovi dobili naziv kadrovski.
– Kada smo kupili kuću, novcem koji je moj pokojni suprug dr Lavinel Popi, neuropsihijatar, zaradio u Kuvajtu i Iraku, odlučili smo da vratimo dvosoban stan od 64 kvadratna metra. Bili smo presrećni posle toga. Ali, naše zadovoljstvo je kratko trajalo. Ubrzo smo počeli da se kajemo, kada smo videli da su svi korisnici društvenih stanova dobili pravo da ih budzašto otkupe i da smo zapravo izigrani. Sada takav stan vredi bar 40.000 evra – priča dr Dragina Popi, ginekolog.
Jonel Đan, zamenik osnovnog javnog tužioca u Vršcu, vratio je društveni kadrovski stan od 60 kvadrata, 1987. godine, iako kuća podizana bankarskim kreditima, još nije bila završena.
– Zanimljivo je da je korisnik društvenog stana mogao bez problema da sazida veliku vikendicu i da ne snosi posledice, jer je vikend-kuća van mesta stanovanja. Za one koji nisu vratili stan bilo je predviđeno da se sa njima raskine ugovor o zakupu društvenog stana. Međutim, nijedan takav slučaj u Vršcu nije zabeležen. Ali, u međuvremenu nisam zažalio što sam stan vratio – kaže Đan, poznat i po tome što je, u nizu od petnaestak volonterskih poslova, bio i predsednik Saveza stambenih zadruga Jugoslavije, od 1988. do 1991. godine.
Dragan Majstorović, tadašnji sekretar SIZ-a (Samoupravna interesna zajednica) stanovanja, tvrdi da se ničega ne seća. „Kad bih se sećao, zašto ne bih rekao? Nemam čega da se stidim. Akcija je bila lepo zamišljena, ali ju je neko prekinuo, a taj ’neko’ je znao zašto je to učinio. Neke godine čoveka čine starcem, a ne mudracem. Da sam mudrac, setio bih se i ove akcije.”
Подели ову вест







Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.