Zadovoljstvo darovima sopstvene kreacije
Ako je iko dokazao da se snovi u potpunosti mogu ostvariti onda je to Beograđanka Svetlana Ceca Jovanović, udato – Semin. Ova nekadašnja studentkinja glume, vrhunska jugoslovenska, pa onda i svetski poznata manekenka, koja je sredinom osamdesetih godina prošlog veka postala muza Iv Sen Lorana i zaštitno lice modnih kuća Dior, Šanel i Kelvin Klajn, živeći dugo na relaciji Pariz-Njujork svoje autorske snove o pozorištu i filmu pretvorila je i u stvarnost i u delo.
Na tekućem 65. Martovskom festivalu, u njenom odsustvu, od šest koliko ih je do sada snimila kao scenarista, reditelj i producent (njena njujorška producentska kuća „610 Film”) predstavljena su njena dva dokumentarna filma: kratkometražni „Strast” (Burn) i dugometražni „Adam Fus, kroz prirodu i pejzaže” (Adam Fuss, A Landscape of Imagination). I ova dva, kao i svi drugi, posvećeni su umetnicima, njihovom kreativnom procesu i unutrašnjim previranjima, kao i svemu onome što se dešava izvan scene: svetla reflektora ili ceremonija dodela nagrada.
Za ovakvo filmsko opredelenje Svetlana Semin se odlučila iz više razloga. U razgovoru za „Politiku”, vođenom elektronskim putem na relaciji Njujork-Beograd, kao osnovno navodi sledeće:
– Moj život je okružen umetnicima i umetnošću, a ja samo želim da se na iskren način i bez preuveličavanja s kojima se ponekad bespotrebno manipuliše javnošću, skrene pažnja na to počasno zanimanje. Nikako kroz prizmu lične sujete ili mitologiju, već kroz egzistencijalnu inspiraciju.
Sa svim umetnicima o kojima je do sada snimila filmove, Svetlana kaže da je od samog početka imala „potpuno otvoren kanal za transmitovanje procesa stvaralaštva” i da joj je uvek bila namera da pokuša da „razreši enigmu kako umetnik prolazi kroz pozitivna i negativna iskustva, a da sačuva sopstveni integritet i bude zadovoljan darovima sopstvene kreacije”.
I upravo je to u fokusu Svetlanine pažnje u oba filma viđena na Martovskom festivalu. U filmu „Strast” snimanom dve godine na relaciji Beograd-Berlin-Bruklin, u kojem se prepliću stvarnost, snovi i ekscentrična kreativnost svetski poznatog „dreg kvin” izvođača Brajana Klija. Australijanca rodom, što je slavu stekao u klupskim scenama Berlina kao Olimpija Bukakis, muškarac koji se oblači u žensku odeću i tako zabavlja publiku svojim stendap komedijama i dramama, ali i svojom poezijom, ritmičkim plesom i pokretima.
I u filmu „Adam Fus, kroz prirodu i pejzaže” u intimnom portretu slavnog umetničkog fotografa britanskog porekla koji u u Njujorku stvara od 1986. godine. Zanimljiv je način na koji je Svetlana Semin u oba filma uspela da načini otklon od današnjeg sveta u kojem se sve posmatra kroz završen projekat, novčane nagrade i slavu i da umesto toga uroni u intimni svet ljudi što tvore umetnost.
Taj suživot sa umetnicima i duboko razumevanje njihovih kreativnih pokretača i samog procesa stvaranja Svetlani nije stran. S jedne strane ona se preseljenjem iz Pariza u Njujork i silaskom sa modnih pista popela prvo na pozorišne brodvejske daske (krajem osamdesetih igrala je i u uspešnoj predstavi „Ah, Dubrovnik” Džonatana Bolta), a zatim se posvetila produkciji pozorišnih predstava potom i eksperimentalnog i dokumentarnog filma. S druge strane, ona je u Njujorku postala i supruga svetski slavnog brazilskog vajara San Klera Semina (sa kojim ima ćerku Saru) čije džinovske skulpture od mermera i gvožđa krase parkove i zdanja od Severne i Južne Amerike sve do Kine.
Upravo o San Kleru Seminu Svetlana sada snima novi film. Za „Politiku” kaže:
–Koncept filma zasnovan je na pričama o grčkoj mitologiji i ličnim iskustvima vajara San Klera, čiji su preci portugalsko-italijanskog porekla i doseljenici u Brazil, kao i italijanskog reditelja Antonija Tibaldija, čija se porodica iz Australije pre više od sto godina doselila u Italiju. San Kler je dizajnirao plutajući brod od mermera dugačak pet metara, a Antonio je snimao sve detalje vezane za materijalizaciju ideje o brodu kao simbolu migracije ljudi širom planete. Ja stojim po strani i samo pratim dva umetnika na delu i njihovu kreaciju.
Nemirnog duha i sa voljom da svoje filmske junake prati bez obzira na to gde se oni sa svojom umetnošću trenutno po svetu nalaze, Svetlana Semin nastavlja da realizuje svoje snove i snima filmove kao specifičnu i najintimniju komunikaciju i spoj svih drugih medija. Srećna je što su njena dela viđena u njenom voljenom rodnom gradu i zahvalna što je podršku i partnerstvo u finalnoj realizaciji oba filma našla u beogradskoj kući „Sinamon” Ivice Videnovića. ¶
Подели ову вест

Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.