Učila sam od najboljih
Poznato lice Radio-televizije Srbije, Ivona Pantelić je rođena, odrasla i školovala se u Beogradu, gde je završila gimnaziju „Sveti Sava” i diplomirala pejzažnu arhitekturu na Šumarskom fakultetu. Još u toku studija 1992. prijavila se na konkurs za novinare saradnike, Beogradskog programa RTS-a.
Onda je u emisiji SAT počela da prati događaje na tržištu automobila. Kako bi završila započeti fakultet, privremeno je napustila televiziju i diplomirala. Nekako u to vreme, dobila je poziv od Dušana Ubovića iz RTS-a da prati i najavljuje vremensku prognozu. Prihvatila je predlog, ali je uporedo pripremala priloge iz ekologije i iz pejzažne arhitekture. Zatim je, dok je urednik programa za inostranstvo bio Slobodan Bukvić, radila kao voditelj Satelitskog programa. Od 1995. je u Informativnoj redakciji, gde je voditelj Vesti i Dnevnika.
Gledaoci su odavno zapazili da na TV ekranu deluje ubedljivo i samouvereno, ima odličnu dikciju i dobro držanje pred kamerama. Sada često vodi Dnevnik, u 19.30. Da li joj ova promena prija?
– Svaka promena prija – kaže naša sagovornica. – Ali, koliko prija, toliko i odgovornosti donosi. Vesti traju pet minuta, ostali Dnevnici 15-20 minuta, a udarni, u 19.30, je deset minuta duži. Najviše se gleda, najveća pažnja je uperena ka njemu. Iako sam prvi put vodila Dnevnik dva sa 28 godina, ipak nema opuštanja. Sat i po vremena pre uključenja u program nikome se ne odazivam na privatne telefonske pozive čitam tekstove, sa urednicima se dogovaram... U to doba čak ni moja kćerka Maša ne može da me zove.
Bolest sa kojom se borila protekle godine nije je odvojila od posla. Sve vreme je radila, iako je imala ozbiljnu operaciju. Jako je zahvalna svojim koleginicama što su bile uporne da ode na mobilni mamograf, iskoristi mogućnost i obavi preventivni pregled u RTS-u. I da se na vreme uhvati ukoštac sa opakom bolešću. Nedavno je govorila na pres konferenciji u Javnom servisu povodom akcije „Rak je izlečiv”, jer je želela da naglasi da je najvažnije blagovremeno otkriti bolest. Ali i o tome da zdravi ljudi promene stav prema onima koji se leče od raka – da ne treba se plaše, da ih ne gledaju sa podozrenjem, da ih ne marginalizuju. Osmehom i podrškom olakšaće im tešku borbu. A lekari opšte prakse mogli bi da skrenu pažnju ljudima, posebno ženama u ozbiljnim godinama da redovno idu na kontrole, da im pomognu u tome, , posavetuju, usmere, daju spisak pregleda i analiza koje u određenim godinama treba uraditi,naglašava Ivona Pantelić
Razgovaramo sat i po vremena u restoranu u Takovskoj 10 pre njenog ulaska u šminkernicu. Saznajemo da Informativna redakcija ima sedam prezentera danas, a da su Ivanka Ristovski i Milica Nedić urednice i voditeljke. Priča nam i o Dušanki Kalanj, legendarnom spikeru Dnevnika. Bila joj je uzor…
– Duška Kalanj nije imala svoju decu, mi smo bili njena deca. Kada nam nije držala časove, pozivala nas je u stan. Njeno iskustvo upijali smo kao sunđer. Učila nas je kako da se ponašamo u studiju, koliko je bitno imati stav, zatim šta da radimo sa glasom i telom, pričala nam je kakvu su šminku koristile voditeljke iz njene generacije. Posebno je volela da nas okupi oko Nove godine, za njen rođendan, da priredi žurke i peva ruske ciganske pesme. Lepo je pevala i znala je da zabavlja društvo. Kao i spikerka Danka Novović, koja sem za pevanje ima i talenat za imitaciju. Dušanka Kalanj nam je govorila i o radu u televiziji krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina prošlog veka. Bilo je to drugo vreme. Sa setom je pričala kako je gradonačelnik u Šibeniku, gde se školovala, svaki put dočekivao na aerodromu, i kako su se nekad zabavljali putujući brodom „Galeb”.
Bili su to poučni susreti za Ivonu Pantelić. Tako je otkrila šta je najvažnije za spikera ili voditelja vesti.
– Danas nam nedostaju ta druženje. Pogotovo sa mladim novinarima koji su nedavno došli i gotovo da su vršnjaci moje ćerke. Radujem se svakom snimanju novogodišnjeg programa. Tri godine sam deo ovog svečanog muzičkog mozaika. U ta dva-tri dana snimanja provedemo oko deset sati zajedno. Pevamo, igramo, malo se družimo, dočekamo Novu godinu dva puta. Posle toga svi se jedni drugima osmehujemo, nekako smo povezaniji, kao da smo negde putovali zajedno.
Čujemo da su obaveze koje je imala u toku dana navele da prođe pored jednog indijskog restorana i nije mogla da odoli a da ne svrati i kupi salatu od peršuna po preporuci svojih prijatelja. Ponudila je i nama da probamo.
U daljem razgovoru prelazimo na porodične priče...
– Moj otac je došao iz Aranđelovca, završio je Mašinski fakultet, a majka je došla iz Zrenjanina i diplomirani je ekonomista. Ovde su se upoznali na studijama, venčali, dobili mene i sestru. Nekako su nas opušteno vaspitavali, ništa nismo morale. Čim sam diplomirala tata mi je kupio automobil. Odmah mi je dao da vozim. Šta god mi se događalo, nikada nije bio u panici. „Sve ćemo mi to da sredimo, zakačićemo auspuh ovde i vozi dalje.” On ih je vozio preko dana, a ja uveče. Ja nisam takva. Danas je drugačije. Sve je opasnije. I mora mnogo da se vodi računa o deci. Da se zaštite. Moja Maša trenira gimnastiku od četvrte-pete godine. To je težak sport. Osvojila je mnoge nagrade, bila je juniorska prvakinja Srbije sa 14 godina. Sada završava gimnaziju i priprema se za upis na fakultet. Od ruke joj idu prirodne nauke, videćemo.
Naša sagovornica je kao student generacije stekla diplomu inženjera pejzažne arhitekture, ali nije uspela da nađe posao u struci. Čuli smo da često savetuje prijatelje oko izbora biljaka za uređenje dvorišta, kao i o tome kako ih održavati. To je opušta i u tome istinski uživa.
Zbog toga što je morala treći put u toku ovog razgovora da pomeri automobil sa parkinga ali i da počne pripreme za Dnevnik, u 19.30 morali smo da se oprostimo. Kao pravi domaćim nas je ispratila, a onda krenula žurnim koracima, jer je nju tek čekao posao... Radila je i preko vikenda.
Ponosna na projekat „Jedno drvo za jednog ratnika”
Ivona Pantelić bila je deo projekta „Jedno drvo za jednog ratnika” i na to je veoma ponosna. Od oktobra 2014. godine do kraja 2018. zasađeno je 1.300.000 sadnica, svaki poginuli ratnik u Velikom ratu dobio je svoje drvo. Ona je zasadila drvo na Avali, u blizini Spomenika neznanom junaku. Nijedna od zemlja saveznica ništa slično nije uradila.
Moraš da se rodiš za spikera
Primećuje da svako vreme zahteva svoje, da se jezik menja. Ipak, sigurna je, mora se imati prirodan dar, inače, bolje je ne raditi ovaj posao.
– Postoje segmenti u ovoj profesiji koji se ne mogu ni uz vežbu savladati. Moraš da se rodiš za spikera. Možda zato gledaoci ne vole voditelje, prezentere koji vole da se samo slikaju. Mi na RTS-u imamo standarde kojih se čvrsto pridržavamo – kaže Ivona Pantelić.
Подели ову вест



Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.