Vuk Drašković: Zločinci su na dobitku
Danas je tačno 20 godina otkako je na Vuka Draškovića, lidera Srpskog pokreta obnove, pokušan atentat u njegovoj kući u Budvi. Osam meseci pre toga izvršen je zločin na Ibarskoj magistrali, kada je kamion s peskom presekao put automobilima kojima su članovi SPO, 3. oktobra 1999. godine, krenuli na Ravnu goru. Drašković je bio meta, a ubijena su četvorica njegovih najbližih saradnika.
Za zločine su optuženi i osuđeni pripadnici Jedinice za specijalne operacije MUP-a Srbije i komandant te jedinice Milorad Ulemek Legija, kao i tadašnji šef Državne bezbednosti Radomir Marković. Optuženima se u jednom postupku sudilo za pokušaj atentata u Budvi i za ubistvo Ivana Stambolića 25. avgusta 2000. godine. Specijalni sud nije raspravljao o odgovornosti tadašnjeg predsednika države Slobodana Miloševića jer je on u junu 2001. godine izručen Haškom tribunalu.
Kako danas gledate na ove zločine?
Na te događaje iz današnje perspektive gledam isto kao i onda jer se malo toga promenilo. To je bio organizovani, surovi, državni terorizam i ništa drugo. Cela Udba bila je angažovana protiv „unutrašnjeg neprijatelja”, pre svega protiv SPO, i za ubijanja najvećih političkih protivnika: Vuka Draškovića, kada su ubijena četvorica meni najbližih na Ibarskoj magistrali, Ivana Stambolića, Slavka Ćuruvije, sudije Nebojše Simeunovića…
Na Ibarskoj magistrali primenili su metod čečenskih terorista: kamion natovaren peskom. Ćuruviju rešetaju pred kućnim pragom. Ivana Stambolića ubijaju kao što ubijaju teroristi ISIS-a. Sudiji Simeunoviću začepili su uši amonijakom, vezali ga i bacili u Dunav…
Državna bezbednost tih monstruma do danas nije demontirana, a dosijei o njenim zlodelima proglašeni su za državnu tajnu… Čovek je uvek na gubitku, napisao je Meša Selimović. Ja dopisujem: to je tačno, ali u Srbiji negovanog Miloševićevog nasleđa zločinci su uvek na dobitku.
Možete li reći da li je pravosuđe na pravi način vodilo postupak za ove zločine, s obzirom na to da je slučaj „Ibarska” najpre bio kvalifikovan kao „teška saobraćajna nesreća”?
Naravno da nije. Optužnicom nisu obuhvaćene desetine agenata i šefova DB koji su organizovali i pripremali atentat na mene. Oni koji su me prisluškivali i u kući i u stranci, oni koji su sa 34 automobila Udbe krenuli prateći nas ka Ravnoj gori. To nisu bili obični radnici DB, nego načelnici, šefovi: Branko Đurić, Dragan Filipović Fića, Milan Radonjić, Milorad Bracanović, Radovan Božović, Stevan Basta, Veselin Lečić… Nijedan od njih nije optužen niti kažnjen. Naprotiv. Neki od njih koji su aktivno učestvovali u pripremi zločina na Ibarskoj magistrali pišu knjige o svom časnom radu u časnoj Udbi, koje današnji mediji nekritički reklamiraju, a neki bivši visoki funkcioneri Udbe kandiduju se za poslanike.
Javnosti je poznato da je put do kažnjavanja bio dug i mukotrpan.
Suđenja su trajala veoma dugo, da bi se relativizovali i zločini i odgovornost. Prvom optužnicom za četvorostruko ubistvo na Ibarskoj magistrali nije bio obuhvaćen ni Legija. On je tada slavljen kao „heroj petog oktobra” i bio pod zaštitom premijera. Posle osam godina užasne borbe za pravdu, Vrhovni sud Srbije osudio je šefa Udbe Radomira Markovića i komandanta Crvenih beretki Milorada Ulemeka Legiju na po četrdeset godina zatvora.
S obzirom na to da se za atentat u Budvi sudilo u istom postupku optuženima i za ubistvo Ivana Stambolića, da li možete da kažete da su svi krivci oglašeni krivim i kažnjeni i da je u potpunosti razjašnjen komandni lanac za izvršenje zločina, uključujući i Ibarsku magistralu?
Nisu kažnjeni svi krivci, već samo izvršioci. Organizatori atentata u Budvi Milan Radonjić, Ratko Romić i Stevan Basta su oslobođeni, uprkos neoborivim dokazima. Nije sudski razjašnjen komandni lanac za ubijanje, iako je vidljiv i jasan. Naredbodavac Milošević, organizatori Radomir Marković, Milan Radonjić, Milorad Bracanović i načelnici svih odeljenja DB. Služba u tužilaštvu i sudu zaštitila je od odgovornosti svoje drugove iz Udbe. Sudija Milena Drecun čak je dolazila u sudnicu i javno demonstrirala podršku Radomiru Markoviću i Legiji.
Da li s ove vremenske distance i sa stanovišta pravde mislite da je možda bilo bolje da Slobodan Milošević nije bio izručen Hagu nego da je bio optužen u Srbiji i kakve bi to imalo posledice?
Mislim da ne bi bilo bolje. U Srbiji mu ne bi bilo suđeno. Branili bi ga crkva, SANU, sudije i tužioci, moćna Udba, svi mediji, političke stranke koje i danas traže da mu se podigne spomenik. U Srbiji je danas sve više onih koji bi da hapse i ubijaju Miloševićeve protivnike.
Подели ову вест






Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.