Antivučićizam kao šampon
Kao što je Pantelija umro u cvetu svoje starosti, tako je i SzS umro u cvetu proslave svog velikog uspeha zvanog bojkot izbora. Neki će se radoznali um zapitati zašto se organizacija koja postiže uspehe raspada, ali „liderima prave opozicije” objašnjenje ove nelogičnosti trenutno nije prioritet. Naime, stvaranje novog, labavijeg saveza ne protiče glatko. Prvo treba objasniti zašto odlaze Dveri. Svakom slučajnom prolazniku od početka je bilo jasno ono što nisu razumeli opozicioni „lideri”: da koalicija raznorodnih članica koje imaju međusobno suprotstavljene programe i vrednosne sisteme odbija glasače. Ali ta se jednostavna istina mora upakovati u nešto što ne zvuči tako merkantilno banalno. Sledeća nelogičnost je u tome što je prostor upražnjen odlaskom Obradovića popunio Slobodan Samardžić, bivši Koštuničin savetnik. Jednog kosovskog populistu zamenio je drugi, još veći i još maligniji. Ako je Đilas razvodom od Obradovića i fingiranom svađom sa svojim saradnikom i kumom Mlađanom Đorđevićem, nezvaničnim vođom progubernijske opozicije, želeo da sebe repozicionira od antievropejca u evroentuzijastu (a to mu je očigledna namera zbog koje svakodnevno piše pisma EU zvaničnicima žaleći se na Vučića), šta će mu evromrzitelj Samardžić? Da li je potreba da u novoformiranom savezu ima barem jednog pismenog nadjačala akutne marketinške potrebe koje kažu da mu on samo šteti?
Tadić kaže da ne želi da pristupi novom savezu jer ne želi da ulazi u „nejasne projekte”. A ja sam ubeđen da je njemu projekat Udružene opozicije Srbije sasvim jasan: politička eliminacija svih Đilasovih konkurenata za titulu šefa opozicije. U tom kontekstu, najveći gubitnik delovanja SzS-a je DS, koji se ideološki pogubio, vrednosno urušio i razjeden frakcionaštvom praktično nestao sa scene. Takođe, eliminacija iz političkog ringa novokomponovanih „lidera”, od Radulovića i Saše Jankovića do Sergeja Trifunovića, jedan je od Đilasovih najvećih uspeha, jer je na vreme shvatio da, kad već nema šanse da ukloni Vučića – ima koga može.
A onda je na pozornicu stupio Nikola Jovanović. Doskorašnji funkcioner Jeremićeve stranke iznenada je osetio potrebu da preleti kod Đilasa. Na internetu se pojavio snimak njegovog razgovora s nepoznatom osobom. Ne verujem da je onaj ko je preslušao snimak u istoriji demokratske Srbije čuo toliko najprizemnijeg šovinizma u tako malo reči. Jovanović je s neskrivenim gađenjem govorio o Vuku Jeremiću kao o „polubošnjaku”, čime je uvredio ne samo Jeremića, već i sve Bošnjake. A nije uvredio ni samo Bošnjake, već i sve Srbe koji nikad nisu gajili ovakav rasistički odnos prema svojim komšijama i sugrađanima muslimanske veroispovesti. U svakoj normalnoj i pristojnoj zemlji sveta posle ovakve izjave politička karijera bi bila završena, a plašim se da je šovinističko antibošnjaštvo Nikoli Jovanoviću otvorilo perspektive političkog napredovanja u stranci Dragana Đilasa, čoveka koji se, vidi vraga, samo pre nekoliko dana hvalio hrvatskom tisku kako je devedesetih nosio crni flor zbog Sarajeva. Bilo kako bilo, Jovanović je svojim govorom međuetničke mržnje krstio UOS, organizaciju nastalu na zgarištu SzS-a i obeležio je za vreme koje dolazi. Treba da znaju svi „pravi opozicionari” i građanski intelektualci koji se ovih dana prave gluvi i nevešti, da je njihova ćutnja direktno saučesništvo u zlu koje vreba ispod Jovanovićeve varvarske šovinističke retorike i da su i svi oni krivci za moguće posledice u slučaju da ovo prođe nekažnjeno. Ne bi bilo zgoreg pitati i Tanju Fajon, predsednicu Odbora Evropskog parlamenta za stabilizaciju i pridruživanje Srbije i EU, šta misli o šovinizmu i širenju međunacionalne mržnje koju vrše njeni štićenici, dakle, oni koje je pre samo par meseci na sva zvona promovisala po Briselu kao zvezde opozicione građanske Srbije.
Priča o SzS-u ili UOS-u (sasvim svejedno) priča je o nedostatku bilo kakvog vrednosnog sistema. SzS/UOS je sapun kojim svaka politička bitanga može da opere svoju biografiju koristeći antivučićizam kao šampon.
Odsustvo vrednosnog sistema obeležilo je mesec avgust i kad je reč o regionu. Ove godine obeležavanje godišnjice „Oluje” u Hrvatskoj uz vidan napor tamošnje vlasti prevedeno je u „proslavu”. Time je cinizam čitavog događaja, koji predstavlja simbolični kamen temeljac nezavisne Tuđmanove Hrvatske, postao neizdrživ za svakog onog ko ima odnos prema ljudskom i normalnom. Plenkovićevoj inovativnoj izjavi da Srbi treba da slave „Oluju” jer je njome završen rat, mogla bi da parira jedino tvrdnja da Jevreji treba da slave Holokaust jer je njime rešeno jevrejsko pitanje. Kako se desilo da je postalo politički prihvatljivo da se može imati različit odnos prema nevinim civilnim žrtvama pripadnicima različitih naroda i kako se desilo da sebe mogu da zovu savešću čovečanstva oni koji praktikuju ovu morbidnu segregaciju ubijenih u ratnim zločinima za koje nikada niko nije sudski odgovarao, e to je tema kojom bi se valjalo pozabaviti.
*Marketinški stručnjak
Подели ову вест






Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.