Ponedeljak, 23.06.2025. ✝ Verski kalendar € Kursna lista

Srpski major zbog koga je drhtao bečki dvor

Vojislav Tankosić je poživeo samo 35 leta, gotovo trećinu svog veka je proveo na bojištima, a bio je akter svih burnih događaja od Majskog prevrata do Velikog rata
Војислав Танкосић (Фото Википедија)

Za života je postao mitska ličnost, čemu su podjednako doprineli njegovi zakleti neprijatelji i verni saborci. Major srpski i vojvoda komitski Vojislav Voja Tankosić rođen je 28. septembra 1880. godine u Rukladi, selu između Uba i Lajkovca. Poživeo je samo 35 leta, a gotovo trećinu svog veka je proveo na bojištima.

Bio je akter svih burnih događaja od Majskog prevrata do Velikog rata. Jedan je od osnivača i tvorac ustava tajne organizacije „Ujedinjenje ili smrt” (1911), koja se borila za oslobođenje i ujedinjenje svih srpskih krajeva. Austrougarska ga je smatrala državnim neprijateljem broj jedan. I mrtvog ga se plašila...

U vrtlog istorije zagazio je još kao mlad potporučnik, učestvujući u svrgavanju kralja Aleksandra Obrenovića. U noći prevrata, između 28. i 29. maja, komandovao je vodom koji je streljao braću kraljice Drage, Nikodija i Nikolu Lunjevicu.

Pod dinastijom Karađorđevića 1904. otpočinje dvogodišnje gerilsko vojevanje na području Stare Srbije, kako se nazivala teritorija Sandžaka, Kosmeta i Makedonije. Tajne operacije radi zaštite srpskog življa od Arbanasa i Turaka ovenčale su ga slavom i popularnošću, tim više što su čuda od junaštva bila u opreci s njegovom sitnom telesnom građom, zbog koje su mu još na Vojnoj akademiji nadenuli nadimak Šilja.

Zatišje u Tankosićevom ratničkom životu potrajalo je do austrougarske aneksije Bosne i Hercegovine, oktobra 1908. Uporedo sa širenjem mreže svojih ljudi u Bosni, počinje da regrutuje dobrovoljce za rat koji se činio neminovnim. Zbog tih aktivnosti Tankosićevo ime počinje da se redovno pojavljuje u poverljivim diplomatskim i špijunskim izveštajima, a on i njegove komite postaju opsesija austrijske i mađarske štampe.

Međutim, do oružanog sukoba s Bečom proći će još šest godina. U međuvremenu protutnjala su dva balkanska rata – onaj prvi, oktobra 1912, započeo je Tankosićev Lapski četnički odred, napadnuvši Turke na karauli Merdare.

A onda se, na Vidovdan 1914, dogodio Sarajevski atentat. U Ultimatumu Austrougarske, koji je Beogradu uručen 23. jula iste godine, između ostalog je zatraženo „da se bez ikakvog odlaganja uhapsi major Voja Tankosić”. Njega je zvanični Beč optužio da je organizovao i naoružao grupu pripadnika „Mlade Bosne”, koji su izvršili atentata na nadvojvodu Franca Ferdinanda.

U nastojanju da izbegne rat s carevinom, srpska vlada naređuje da Tankosić bude lišen slobode, a da se od Austrijanaca zatraže rezultati istrage sprovedene u Sarajevu „radi daljeg postupanja”. Čim se raščulo za hapšenje, oko štaba Dunavske divizije na Torlaku, gde je vojvoda bio pritvoren, počinju da se okupljaju njegovi četnički saborci.

Njih oko 400, do zuba naoružanih, tražilo je momentalno oslobađanje svog komandanta. Ministarski savet 26. jula donosi odluku da Tankosić bude pušten, uz obrazloženje da Austrijanci nisu podneli nikakve dokaze o njegovoj krivici. Dva dana kasnije, Austrougarska objavljuje rat Srbiji...

Za Tankosića i njegove četnike to je značilo ponovni odlazak na prve borbene linije, najpre u odbrani Beograda na početku rata, zatim na Drini, kod Loznice, Krupnja i Ljubovije. Ratni izveštači carskih novina maltene su svakog drugog dana objavljivali lažne vesti o njegovoj pogibiji.

U oktobru 1915. vojvoda Voja je vodio svoju poslednju bitku. Kod Velikog Popovića, desetak kilometara od Despotovca, šrapnel mu je probio grudni koš. Sahranjen je u Trsteniku, na tajnoj lokaciji.

Neprijateljske snage su 8. novembra 1915. zauzele Trstenik. Odmah je započela intenzivna potraga za skrivenim grobom. Okupacione vlasti su grozničavo nastojale da ugase mit o neuništivom četničkom komandantu, za koga se u narodu pričalo da je još živ.

Do danas je ostalo nepoznato ko je izdao gde je Tankosić pokopan, ali se zna da je radi ekshumacije i identifikacije 16. decembra u Trstenik doputovao specijalni agent peštanske policije. Tankosićevo telo je iskopano i fotografisano, a o potvrdi njegove pogibije slavodobitno je izvestila sva austrougarska štampa.

Četiri godine nakon završetka Velikog rata, 8. oktobra 1922, njegovi zemni ostaci preneti su na beogradsko Novo groblje i sahranjeni uz vojne počasti. Udruženje starih četnika pokrenulo je 1938. inicijativu da se Tankosiću u prestonici podigne spomenik.

Izdejstvovane su sve dozvole i trebalo je da se obeležje tokom 1941. postavi na Vilzonovom trgu (današnji Savski trg), ali je izbijanje Drugog svetskog rata osujetilo taj plan.

Posle decenija tonjenja u zaborav, lik i delo majora Vojislava Tankosića osvetlile su – „Senke nad Balkanom”. Jedan od najuzbudljivijih zapleta ove izuzetne TV serije tiče se upravo otkrivanja osobe koja je Austrijancima odala lokaciju na kojoj je Tankosić tajno sahranjen...

Komentari27
Molimo vas da sе u komеntarima držitе tеmе tеksta. Rеdakcija Politikе ONLINE zadržava pravo da – ukoliko ih procеni kao nеumеsnе - skrati ili nе objavi komеntarе koji sadržе osvrtе na nеčiju ličnost i privatan život, uvrеdе na račun autora tеksta i/ili članova rеdakcijе „Politikе“ kao i bilo kakvu prеtnju, nеpristojan rеčnik, govor mržnjе, rasnе i nacionalnе uvrеdе ili bilo kakav nеzakonit sadržaj. Komеntarе pisanе vеrzalom i linkovе na drugе sajtovе nе objavljujеmo. Politika ONLINE nеma nikakvu obavеzu obrazlaganja odluka vеzanih za skraćivanjе komеntara i njihovo objavljivanjе. Rеdakcija nе odgovara za stavovе čitalaca iznеsеnе u komеntarima. Vaš komеntar možе sadržati najvišе 1.000 pojеdinačnih karaktеra, i smatra sе da stе slanjеm komеntara potvrdili saglasnost sa gorе navеdеnim pravilima.
This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

Ратко Баско
Једно село на путу Урошевац - Гњилане звало се Танкосић. Настало је између два рата од колониста из Црне Горе, Херцеговине и Пчињског краја. Војислав Шешлија је пре две године објавио монографију под називом ''Танкосић - села којег више нема'', пошто су сви српски становници протерани јуна 1999. године, неки смртно страдали, а село спаљено. У књизи је описан и лик војводе Танкосића, по коме је и названо.
Miki
svašta sam čitao o Tankosiću: od toga kako je čupao ljudima zulufe (ne vukao nego baš iščupao) pa do toga da su ga vojnici mrtvog nosili u juriš! verovatno je to model "pravog Srbina"! takvi ipak ne mogu biti oslonac za izgradnju stabilnog, progresivnog, civilnog društva!
Жики
Мој став је да такви служе да чувају моралне вредности и патриотски дух и буду део темеља на којима ће се изградити једно такво друштво које сте споменули, а коме се сви надамо.
Зоран Чачак (пишимо ћирилицом)
Па битке и ратове не добијају филозофи. Они и могу да филозофирају, јер им то омогућују овакви, као мајор Танкосић.
гандра
танкосић је отерао гаврила принципа и недељка чабриновића, кад су се ови пријавили у добровољце - касније, кад су вежбали пуцање спремајући се за атентат, нису успевали да погоде дрво са неколико метара одстојања - нема више у србији јунака, и не само јунака - у србији више нема човека
артиљерац
Чабриновић није био у логору за обуку четника у Прокупљу из кога је Танкосић стварно удаљио Принципа.Али из потпуно друхог разлога.У писму Апису,које је послао по жандарму који је пратио Принципа,је написао:Овај момак је комунац,он није за нашу(националну)ствар,Мој ти је савет да га пребациш преко, у Земун,у Аустроуграску.То писмо је сачувано у кући аписове сестре и зета,код којих је становао.
Леон Давидович
Било је то јуначко доба. Народ који се тек ослободио турског ропства знао је да цени слободу и да се за њу жртвује. Временом све је пало у заборав.
Леон Давидович
@Моца Масовна издаја била је већ 1941.Неке патриотске личности попут Гаврила Принципа, Аписа и других помињати су и после 1945. и нису предати забораву.27. март је био симбол отпора поробљивачу фашизму итд.
Моца
Временом... Од '45 је пало много тога у заборав.
Гуламфер
Воја Танкосић није погинуо од шрапнела, него је убијен са леђа на спавању, метком у потиљак. Од српске (беле) руке.
Maja
@Гуламфер i @Јаху - Oprostite mi na neznanju, ali prvi put čujem o nekoj bijeloj ruci. Tko su ti?
Јаху
Нетачно. Преминуо је од задобијених рана у војној болници у Трстенику 2.11.1915. Бела рука је тек касније формирана

PRIKAŽI JOŠ

Komentar uspešno dodat!

Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.

Овај веб сајт користи колачиће

Сајт politika.rs користи колачиће у циљу унапређења услуга које пружа. Прикупљамо искључиво основне податке који су неопходни за прилагођавање садржаја и огласа, надзор рада сајта и апликације. Подаци о навикама и потребама корисника строго су заштићени. Даљим коришћењем сајта politika.rs подразумева се да сте сагласни са употребом колачића.