Ponedeljak, 23.06.2025. ✝ Verski kalendar € Kursna lista
FORMULE ŽIVLjENjA

Zoran Milivojević za „Politiku”: Žal za propuštenim

Ovaj osećaj javlja se kad osobe, nezadovoljne svojim izborom i propuštenom prilikom, shvate da je kasno da urade nešto drugačije, mada je obično reč o idealizovanoj fantaziji o mnogo boljem životu
(Срђан Печеничић)

Većina ljudi, kada se osvrnu unazad i pogledaju na svoj život, na odluke koje su donosili u određenim trenucima, mogu naći nešto zbog čega im je sada krivo što su to uradili ili što nisu uradili nešto drugo.

Život se često predstavlja kao put, a na tom putu se, s vremena na vreme, pojavljuju „raskrsnice” kada čovek treba da donese odluku na koju će stranu krenuti. Kada posle izvesnog vremena neko shvati da je nezadovoljan svojim izborom, tada može žaliti što nije drukčije odlučio – što je propustio priliku. Nekada je moguće promeniti odluku i krenuti drugim, željenim putem, ali najčešće to iz raznoraznih razloga nije moguće ili je „kasno”. Tada u osobi ostaje manji ili veći žal za propuštenim.

Mogli su, ali nisu

Za čim ljudi žale? Neki žale što su odabrali profesiju koja je omogućivala brže zaposlenje i bolju platu, a ne onu profesiju prema kojoj su osećali strast. Neki žale što su se venčali s „pogrešnim” partnerom. Neki žale što se nisu odlučili za uzbudljivo zaposlenje u inostranstvu, već su ostali u zoni poznatog i sigurnog. Ljudi su različiti pa su samim tim različite njihove žali.

U teoriji se razlikuju dve vrste žaljenja: u odnosu na ono što je neko uradio i u odnosu na ono što neko nije uradio. Istraživanja pokazuju da mnogo više ljudi žale za onim što nisu uradili, a mogli su. To je žal za propuštenom prilikom.

Kada neko žali za propuštenom prilikom, on izjavljuje: Da sam izabrao ono drugo, moj život bi izgledao mnogo drukčije. Pri tome pretpostavljaju da bi takav život bio bolji, kvalitetniji, smisleniji, zadovoljniji. Život bi svakako bio drukčiji, ali nema dokaza da bi zaista bio bolji. Ljudi nisu vidoviti i zato jednostavno ne mogu znati kako bi se njihov život zaista odvijao da su krenuli nekim drugim putem. Zato je njihov žal za propuštenim zasnovan na idealizovanoj fantaziji o mnogo boljem životu od onog života koji žive, a kojim su nezadovoljni.

U dubini osećanja žala za propuštenim nalazi se neka vrsta ljutnje na sebe ili na druge zato što je osoba donela „pogrešnu” odluku nekog trenutka u prošlosti. Ljutnja je zahtev za promenom, a osoba koja se ljuti na sebe i svoj postupak u prošlosti želi da se prošlost promeni, što je nemoguće. Pored toga, žal za propuštenim pasivizira osobu. Ako je nezadovoljna svojim sadašnjim životom, ona treba da učini nešto, bilo da ga promeni i usmeri u zadovoljavajućem pravcu, bilo da ga prihvati kao takvog i da prestane da žali.

U sasvim su drugoj situaciji ljudi koji su na kraju života, koji umiru od neke neizlečive bolesti i koji zato pred sobom nemaju vremena da nešto menjaju. Ono što je zanimljivo jeste da prema izveštajima ovi ljudi žale ne toliko za nekim konkretnim odlukama, nego žale što nisu drukčije živeli – što nisu imali drukčiji način života.

Pažnju svetske javnosti na ovaj problem privukla je knjiga australijske negovateljice terminalnih bolesnika Broni Ver o pet glavnih razloga zbog kojih žale ljudi na samrtnoj postelji. Glavna žal je za tim što nisu autentičnije živeli svoj život, radeći ono što zaista žele, a ne ono što su morali ili što su drugi očekivali od njih. Ljudima je žao što su u svom životu previše radili, a premalo se zabavljali i družili s prijateljima i rođacima, i bili srećniji. Takođe im je žao što nisu bili hrabriji u izražavanju svojih osećanja. Kasnije su se pojavile liste koje su uključivale i dodatne izjave: što nisam bolje brinuo o sebi; što nisam više živeo u sadašnjosti, a manje brinuo o budućnosti; što sam život shvatao kao nešto što se podrazumeva itd.

Sve bih isto ponovio

Sve ove poruke sa samrtne postelje mogu biti korisna opomena onima koji ne razmišljaju da je život ograničen i da svako ima odgovornost prema sebi kako će ga živeti i proživeti. Za sve one koji žele da promene nezdrave psihičke mehanizme po kojima žive, a koji se svode na sistem „zapovesti” (da se stalno radi, ugađa drugima itd.) ili „zabrana” (da se ne izražavaju svoja osećanja, da se ne ulazi u konflikt s drugima, da vlastite želje nisu važne itd.) savremena psihoterapija ima brojne tehnike koje dovode do oslobođenja od ovih mehanizama.

Cilj nije „srećan” život, već život ispunjen smislom. Takvi ljudi znaju da obrazlože svoje životne odluke, a na pitanje: Šta biste promenili da imate vremeplov, odgovaraju sa: Ništa, sve bih isto ponovio.

Komentari20
Molimo vas da sе u komеntarima držitе tеmе tеksta. Rеdakcija Politikе ONLINE zadržava pravo da – ukoliko ih procеni kao nеumеsnе - skrati ili nе objavi komеntarе koji sadržе osvrtе na nеčiju ličnost i privatan život, uvrеdе na račun autora tеksta i/ili članova rеdakcijе „Politikе“ kao i bilo kakvu prеtnju, nеpristojan rеčnik, govor mržnjе, rasnе i nacionalnе uvrеdе ili bilo kakav nеzakonit sadržaj. Komеntarе pisanе vеrzalom i linkovе na drugе sajtovе nе objavljujеmo. Politika ONLINE nеma nikakvu obavеzu obrazlaganja odluka vеzanih za skraćivanjе komеntara i njihovo objavljivanjе. Rеdakcija nе odgovara za stavovе čitalaca iznеsеnе u komеntarima. Vaš komеntar možе sadržati najvišе 1.000 pojеdinačnih karaktеra, i smatra sе da stе slanjеm komеntara potvrdili saglasnost sa gorе navеdеnim pravilima.
This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

milenko popić- etnoseljak
"Nikada ne pričajte vašoj deci koliko ste se mučili da biste im pružili to što imaju. Prvo, na vama se vidi da ste se mučili. Drugo, neće im biti jasno za šta ste se, zapravo, toliko mučili". Duško Radović, interpretirano.
Berislavci
Postavljaju se dva osnovna pitanja:(1)Zasto je tako kako je? i(2) Sta bi bilo kad bi bilo? Naucnici, filozofi, ljudi religije, umetnici i dr. davali su razlicite odgovore kroz istoriju. Svi ovi odgovori mogu se svrstati u dve grupe. Jedni smatraju da je sve unapred predodredjeno("tvrdi" determinizam), a drugi, covek ima pravo na izbor po svojoj slobodnoj volji (,"meki" determinizam).Pri shvatanju i tumacenju ovih pozicija ne treba biti iskljuciv pa verovati da sve ne zavisi ili zavisi od coveka.
Саша Микић
Многи кажу: ''Е, да су ми оне године, а ова памет!'' заборављајући да са годинама и стичу памет (животно искуство). Тако је и са одлукама на животним раскршћима. Доносе се на основу дотадашњег искуства. На крају крајева онај ко се помири са чињеницом да је све радио у најбољој намери и да преиспитивање одлука ничему не води, тај ће живети пун живот. Наравно да се очекује да ће се стечено искуство примењивати, јер једном се греши из незнања, двапут из непажње, а трећи пут из глупости.
Nenad
Bravo za komentar! Po meni, jako zdravo i ispravno razmišljanje!
Zoran Stanojević
Sjajan tekst, Sve bih isto ponovio, kada je u pitanju moj život. A imam 60 godina za tri meseca.
Darko III
A ja ne! Imajući "raskršće" u decembru 92. nisam se okrenuo za 180 stepeni...
NADJA
.. a kad je kasno za sve-a treba dalje -?!.. u svakom slučaju tekst koji prija , i opominje mlađe- koji još mogu nešto da menjaju- ili ne -, pa i za nas- druge- reći situaciji -DA .. hvala

PRIKAŽI JOŠ

Komentar uspešno dodat!

Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.

Овај веб сајт користи колачиће

Сајт politika.rs користи колачиће у циљу унапређења услуга које пружа. Прикупљамо искључиво основне податке који су неопходни за прилагођавање садржаја и огласа, надзор рада сајта и апликације. Подаци о навикама и потребама корисника строго су заштићени. Даљим коришћењем сајта politika.rs подразумева се да сте сагласни са употребом колачића.