Prilog raspravi o bunjevačkom jeziku

Tomislav Žigmanov, u sporu o bunjevačkom jeziku, stao je iza jedne sumnjive dijalektološke istine: „Sve srpske i hrvatske naučne institucije potvrđuju da je novoštokavska ikavica kojom govore Bunjevci ’jezičko nasleđe hrvatskog jezika’”. Ta će se „sumnjiva istina”, međutim, brzo pokazati kao nesporna netačnost i o njoj hrvatske naučne institucije nisu još obaveštene (onaj ko je to najbolje znao upokojio se pre više godina – D. Brozović): za „hrvatski jezik” po štokavskim prostorima prvi put se „čulo” pre stotinak godina, i to u onoj verziji koju su Hrvatima podmetnuli „hrvatski vukovci”. Vukovska ijekavica, dakle, može biti jedino srpska, a „hrvatska” samo utoliko što su je ti „vukovci prespisali” sa srpskog. Što se, pak, tiče „novoštokavske ikavice”, ona je takođe deo srpskoga štokavskog masiva i Hrvati su za nju, kao i za ijekavštinu, prvi put čuli pre onih istih stotinak godina, s tim što je ona mogla biti „njihova” jedino tamo gde su tokom Drugog svetskog rata istrebili Srbe (a budući da se u dijalektologiji genocidom ne operiše kao naučnim argumentom, u ovom trenutku zaboravićemo i na „ikavicu kao jezičko nasleđe hrvatskog jezika”).

Tako postaje izvesno da se i na ijekavicu i na ikavicu može gledati jedino kao na „jezičko nasleđe srpskog jezika”, a na „hrvatski” kao, recimo, na „austrijski”, „kanadski” ili „libijski”, tj. kao na jezik kojega nema. I izvesno je da ga u Vojvodini nije ni moglo biti: u ono vreme kad se po štokavštini prvi put čulo za „hrvatsko ime” Hrvata je u Subotici bilo 26 (i slovima: dvadeset šest), u celoj Vojvodini – nije ih bilo ni 2.000 i nije jasno kako se 1945. taj broj skoro ustostručio. Mi možemo pretpostaviti da su njegovu polovinu činili Bunjevci i Šokci koji su u Hrvate naterani komunističkim dekretom, ali za onu drugu polovinu Žigmanov bi nam mogao reći otkud su se i kako izrojili.

I u svim tim „računicama” jasno je da su Hrvati u Vojvodini neutemeljeni i kao narod i kao nacionalna manjina, „hrvatski jezik” i u Hrvatskoj i svugde drugde utemeljen je kao srpski. Žigmanov može bunjevački jezik pisati pod navodnicima, ali ta oznaka mnogo više pristaje hrvatskom, jer se bunjevački kao „mali jezik”, kao „mikrojezik”, može uklopiti u onu odrednicu po kojoj takvi „jezici mogu biti velika tajna”.

Kako će ga Bunjevci „urediti”, ne može se znati, ali je izvesno da prema njegovoj ikavskoj osnovi dosad ni Srbi ni Hrvati nisu najavili svoje pretenzije.

Dragoljub Petrović