Od seoskog sluge do ministra
Gornji Milanovac – Na pristupu industrijskoj zoni, od prošle sedmice, namernike pozdravlja kip Milojka Veljovića Veljaša (1928–2016), kao sećanje na čoveka koji je možda neponovljivim delom obeležio preduzetnički i društveni život Gornjeg Milanovca. Spomenik je, uoči Cveti, dignut zalaganjem ovdašnjih privrednika i ostaće da svedoči o čoveku i danima kad je naselje pored Despotovice stasavalo u moćno fabričko središte Srbije na razmeđu šeste i sedme decenije prošlog veka.
‒ Veljoviću pripada izuzetna uloga za razvoj i napredak naše sredine, jer je zaslužan za osnivanje PIK-a „Takovo”, modne konfekcije „Rudnik”, fabrika „Metalac”, „Zvezda” i niza drugih preduzeća, a poseban kolektiv na tom spisku bile su „Dečje novine” ‒ poručio je na otkrivanju belega, u svom slovu, Dejan Kovačević, današnji predsednik opštine Gornji Milanovac.
Životopis Veljovićev skoro da je neuporediv, počev od zavičajnih Rtara kod Lučana, odakle je potekao iz siromaške kuće.
‒ Tata je imao samo deset godina kad je prešao u Trbušane kod Čačka, u domaćinstvo Andrića, za seoskog slugu – kaže za „Politiku” Milojkov sin Slobodan koji danas, naizmence, živi u Čačku i Beogradu.
Milojko je kao dvadesetogodišnjak bio komandant omladinske radne brigade na pruzi Šamac–Sarajevo i prihvatao se predsedničkih dužnosti u Komunističkoj partiji, od Guče, preko Milanovca i Kraljeva, do člana Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije. Školovao se usput, do magistra ekonomije, i 1968. prešao u Beograd.
Bio je član (ministar) Izvršnog veća Srbije, direktor u Saveznoj direkciji robnih rezervi, predsednik Poljoprivrednog kombinata „Beograd” (1981–1988), a u tom razdoblju PKB je sagradio čuveni kombinat „Kuban” u Krasnojarskoj oblasti, delu današnje Ruske Federacije.
Iz ministarskih dana u srpskoj vladi ostale su pribeležene pregršti raznih zbitija. Jedared je Veljović, u hodniku Sekretarijata za finansije RIV-a, sreo predsednika Srpske akademije nauka i umetnosti, Velibora Gligorića, s koji se već znao. Uvede ga u kancelariju, a akademik veli do je stigao po pozivu radi povećanja dodatka za akademike, koji je tada bio 10.000 dinara. Milojka je naljutilo to što je birokratija pozvala predsednika i sekretara SANU da im dolaze na vrata, i odmah zapovedio da se dodatak za akademike izjednači sa onim što primaju ljudi na najvišim dužnostima u republici. Dakle, 30.000 mesečno.
Drugom prilikom, kad je usvajan budžet Srbije, uneo je odredbu da se u stručnim službama, gde rade uglavnom sede glave, primi po jedan pripravnik na 30 zaposlenih. Ko to ne izvrši neće primiti platu za naredni mesec, april.
Godine 1970. šef kabineta predsednika RIV-a poruči Veljoviću da delegacija solunskih ratnika, koji baš nisu bili državni miljenici u to doba, traži prijem. Oni bi, rekoše putovali u Solun da bi položili vence na srpsko groblje Zejtinlik. Samo, nemaju para.
Veljović im je obezbedio dva autobusa čačanskog „Autoprevoza” sa pratiocima, prevodiocima i servisom za posluživanje tokom puta.
Ostadoše u neverici.
„Bili su zbunjeni mojim predlogom i tada je jedan od članova delegacije, sanitetski pukovnik Srpske vojske, profesor i direktor Neuropsihijatrijske bolnice u Beogradu dr Uroš Jekić izvadio neki zgužvani papirić, razvio ga, pružio mi i pitao šta vidim na tom crtežu – rebusu. Očigledno, vršio je test da bi video da li sam psihički normalan. Odgovorio sam i pogodio šta je na crtežu” ‒ sećao se kasnije Veljović.
Ratnici su krenuli o trošku budžetske rezerve i to je bio prvi i jedini put posle Drugog svetskog rata kad je 35 branilaca otadžbine posetilo srpsko groblje u grčkoj luci.
Milojko Veljović je, inače, deo života bio u braku sa Marijom Baksom, italijansko-jugoslovenskom glumicom, jednom od najlepših žena svog doba, pa je brojne godine proveo u Italiji.
Подели ову вест



Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.