Ukrstila dleto i varjaču
Tanke lepinje – tančice – pečene na žaru, s kajmakom, Jasmina Senić iz sela Dasić priprema za svoje goste. Ona je jedina, zasad, u selu koja se opredelila za turizam, staru kuću preuredila je za goste, a uz domaću kuhinju turistima nudi mir koji je i sama našla kada se pre desetak godina preselila iz Šapca u Pocerinu.
Pre nego što je okrenula drugi list i napustila grad, Jasmina Senić se bavila spoljnom trgovinom, izvozila je čelik za Siriju. U zimu 2008. na 2009, kada je svetska ekonomija bila na ivici propasti, našla se, kako objašnjava, u armiji ljudi koji su zbog krize i smanjene trgovine ostali bez posla.
– Preselila sam se u selo i sada znam da je to bio pravi potez. Sin je ostao u stanu, to je njegov izbor. U međuvremenu sam počela da gajim domaće životinje, o kojima sam znala koliko i svako gradsko dete. Naučila sam da pripremam zimnicu, tu je bašta, voćnjak. U oboru imam vijetnamsku svinju i osam prasića. Pored obora ograđen prostor za guske i patke, za ovce tor. Poni Oki održava travnjak na imanju jer poput kosačice popase travu, a cveće ne dira. Dva malena kratkonoga mopsa, rasa pasa poreklom iz Kine, zadužena su za redu u dvorištu – priča Jasmina dok nam pokazuje svoj ručni rad – ikone u duborezu.
Duborez je njen hobi i način da se opusti i uživa u stvaranju.
– Drvo deljem rukom, nožićem – dletom – jeste teže, ali ima mnogo prednosti u odnosu na mašinski rad – kaže ova domaćica.
Teško je poverovati da je samouka jer, kako kaže, sem nekoliko predavanja kojima je prisustvovala u Siriji, gde je službeno boravila, drugu školu duboreza nema.
– Tamo sam imala priliku da se upoznam sa ovim drevnim zanatom. Oni obrađuju tisovinu jer drugo drvo i nemaju. Kratko sam boravila u toj lepoj zemlji, ali dovoljno da poželim da se okušam u ovom zanatu. Dasku suvu nabavljam u Sremskoj Mitrovici. Orah volim da obrađujem, nije mnogo tvrd. Ikonu Svetog Vasilija Ostroškog, na zidu iznad kandila, radila sam u trešnjinom drvetu – bilo je tvrdo, kao da sam dubila u kamenu. Često uzimam lipu, laka je za rezbarenje i omiljena, važila je za sveto drvo kod Starih Slovena, verovalo se da čuva od zla i uroka – pojašnjava Jasmina.
Za duborez su potrebne vešte ruke, puno strpljenja, pažnje i, podrazumeva se, ljubavi prema zanatu. Kada odabere drvo, na redu su crtanje mustre i dubljenje dletima. Potrebne su stege i čvrst sto.
– Meni ne treba, ja manje komade drveta deljem u krilu. Koliko sati rada utrošim na neki motiv ili proizvod često ni sama ne znam – priznaje ova neumorna žena. Najviše radi slavske ikone mada se ne libi da u drvetu izrezbari „Seobu” Paje Jovanovića, „Kosovku Devojku” Uroša Predića, porodične portrete… Radovi su širom sveta mahom otputovali kao poklon.
Подели ову вест

Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.