Na popisu neće svi Srbi smeti da se tako i izjasne

Specijalno za „Politiku” Olivera Radović

Zagreb – Za manje od meseca dana u Hrvatskoj će početi popis stanovništva, koji će, sve prognoze kažu, pokazati da je u odnosu na onaj prethodni iz 2011. godine ukupan broj stanovnika pao ispod četiri miliona. Iako je pandemija usporila kretanja, pa se sada mnogo ređe mogu videti autobusi s mladim, radno sposobnim ljudima koji odlaze „trbuhom za kruhom”, veliki broj onih koji su već otišli do danas se nisu vratili. Barem ne trajno. Dok se u delu javnosti sa zabrinutošću govori o ceni koju će društvo platiti za ove karte u jednom pravcu, zaboravlja se na kolonu ljudi koja je ne tako davno napustila svoje domove i čijim odlaskom je znatno promenjena demografska slika brojnih krajeva Hrvatske.

Povratak srpskog stanovništva koje je devedesetih izbeglo iz Hrvatske odavno je okončan. Najveći broj onih koji su sa zavežljajima pod rukom i u strahu od neizvesnosti napustili svoje domove u krajevima koje su tradicionalno naseljavali Srbi, nije se vratio. A nakon što su razne „oluje” i „bljeskovi” poharali ove prostore, novi izazovi savremenog hrvatskog društva učiniće svoje. Smanjenje ukupnog broja stanovnika automatizmom će značiti i smanjenje broja pripadnika srpske zajednice u Hrvatskoj.

„Nezahvalno je praviti bilo kakve projekcije, ali nesporno je da svi poznajemo bar nekoliko ljudi, čak i kompletnih familija koje su u poslednjih nekoliko godina migrirale u pravcu zapadne Evrope, što će kao posledicu definitivno imati i pad broja pripadnika srpske zajednice. Procena Državnog zavoda za statistiku kaže da je iz dve najistočnije županije u Hrvatskoj navodno otišlo oko 75.000 ljudi. Odlazili su Hrvati, odlazili su Srbi, odlaze svi”, kaže za „Politiku” Jovan Vlaović iz vukovarskog Zajedničkog veća opština, koje brine za interese srpske zajednice u istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnom Sremu.

Pored demografskih trendova koji su zajednički svim stanovnicima Hrvatske, ono što je specifično za preostale Srbe u Hrvatskoj jeste da je ova populacija starije životne dobi, odnosno da je prosečni Srbin u Hrvatskoj stariji od prosečnog Hrvata ili sugrađanina neke druge nacionalnosti. A to je važno ne samo za trenutnu, već i za buduću demografsku sliku, jer biologija nije zanemariv faktor. Pored ovog faktora i onih na koje se u ovim okolnostima teško može uticati, još je jedna specifičnost srpske zajednice u Hrvatskoj – da vrlo često nemerljivi faktori utiču na merljive ishode statistike. Naime, kako će popisivači na terenu ispitivati građane o dobi, obrazovanju, ekonomskim karakteristikama, izvorima prihoda, stanovima i kućama u kojima žive,.. doći će i do u današnjem hrvatskom društvu „škakljivih” pitanja za građane srpske nacionalnosti.

„Činjenica jeste da se neki naši ljudi više ne osećaju Srbima, saživeli su se s okolinom, pogotovo u velikim gradovima, a i još postoji ta stigma koja prati srpsku zajednicu, pa neki ne žele da izlaze u javnost sa svojom etničkom pripadnošću”, objašnjava za „Politiku” Milan Đurđević, načelnik Opštine Biskupija, koja broji između 85 i 90 posto srpskog stanovništva.

Srpske institucije već uveliko rade na informisanju građana o važnosti popisa i o tome da su mnogobrojna pojedinačna i kolektivna prava pripadnika srpske zajednice u Hrvatskoj u vezi upravo s brojčanim stanjem. Ipak, uprkos svim naporima institucija i aktivista, i dalje postoji bojazan da se neki neće izjasniti kao Srbi.

„Niko ko je srpske nacionalnosti ili pravoslavne vere ili govori srpskim jezikom ne bi trebalo da ima problem u Hrvatskoj. S druge strane, to je individualna odluka”, dodaje Đurđević i napominje da ovo pitanje nije važno samo za ostvarivanje različitih prava, već da je prvenstveno važno za očuvanje identiteta.

Situacija na istoku Hrvatske, međutim, mnogo je drugačija nego u ovoj dalmatinskoj opštini i u nekim drugim krajevima. Naime, na istoku se Srbi po pravilu izjašnjavaju onako kako se osećaju, odnosno kao pripadnici srpske zajednice.

„Srpska zajednica na istoku Hrvatske je najbrojnija i najhomogenija, oko toga nema dileme. Međutim, verujem da i tu ipak postoji nekoliko urbanih sredina u kojima je stvorena takva društvena klima da se Srbi boje da se izjasne onako kako se osećaju”, kaže Jovan Vlaović i naglašava koliko su brojke koje proizlaze iz popisa stanovništva važne.

„Brojna prava nacionalnih manjina, prvenstveno kolektivna, zavise upravo od rezultata popisa. Banalno rečeno, dobar deo prava crpimo iz našeg udela u ukupnom broju stanovnika, bilo da je reč o državnom, županijskom ili opštinskom, odnosno gradskom nivou”, pojašnjava Vlaović.

Samo neki primeri kolektivnih prava koja Srbi mogu ostvariti jesu pravo na ravnopravnu službenu upotrebu jezika i pisma na području jedinice lokalne samouprave ukoliko pripadnici pojedine nacionalne manjine čine najmanje trećinu stanovnika takve jedinice, pravo na formiranje i izbor veća nacionalne manjine i predstavnika nacionalne manjine, pravo na zastupljenost u predstavničkim i izvršnim telima na državnom, regionalnom i lokalnom nivou, te u upravnim i pravosudnim telima. A sva ova prava zavise od toga da li će pripadnici srpske zajednice „prebaciti” zakonom određene postotke.

Upravo iz tog razloga institucije srpske zajednice pod koordinacijom Srpskog narodnog vijeća sprovode zajedničku kampanju informisanja stanovništva.

„Kampanja kao primarni cilj ima ’skidanje straha’, kako kod naših sunarodnika, tako i kod pripadnika većinskog naroda. Srbi nisu bauk, Srbi žive u Hrvatskoj i sve što želimo jeste da se naši sunarodnici slobodno izjasne, a da se pripadnici većinskog naroda isto tako ne boje činjenice da s njima žive Srbi”, ističe Vlaović.

Nameće se pitanje kako uveriti nekog da je dugoročno bitnije da se precizno i slobodno izjasni nego da možda privremeno zadrži neku „sigurnost” za koju veruje da bi je inače izgubio. Naši sagovornici se slažu da je ovo lično pravo svakog građanina.

„Svako od nas samo treba da ima pravo da se izjasni onako kako se oseća, da popis stanovništva oslika pravo stanje stvari, ni više, ni manje. Ako sam ja Srbin, pravoslavac, pripadnik Srpske pravoslavne crkve i govorim i pišem srpskim jezikom, to nikome ne bi trebalo da smeta. Uostalom, pravo na izjašnjavanje o nacionalnoj i verskoj pripadnosti strogo je lično pravo. Niko ne može i ne sme ni na koji način uticati na to kako se neka osoba želi izjasniti”, zaključuje Vlaović.

Hoće li predstojeći popis stanovništva zaista odražavati pravo stanje stvari, teško je proceniti. Mnogo je nemerljivih i subjektivnih faktora koji će se ispoljiti u samom postupku popisivanja. Ono što je jedino sigurno jeste da brojke neće biti optimistične.