Afrika može da bude uzor istrošenoj Evropi
Među romanima u poslednjem krugu pred proglašenje Ninove nagrade kritike za roman 2021. godine, nalazi se i delo Davida Albaharija „Pogovor”, u izdanju „Čarobne knjige”. Ovo je jedan neobičan Albahari, koji svoju pripovest počinje veselim odnosom jedne Nemice i jednog Afrikanca, a zatim u nju uključuje i smrt kralja male zemlje, dočaravajući završetak jedne epohe. Kao u mozaiku ili složenom muzičkom delu, autor slaže raznorodne glasove junaka koji tvore simfoniju postmodernog doba, bez čvrste strukture, bez oslonca u nekom kralju ili u božanstvu. Razglobljen svet, u kojem će reč voditi samo veliki, a oni koji su mali i sami lutati po prošlosti i u njoj tražiti uzroke svog poraza, to je slika ove proze koja se čita u dahu.
Šta vas je podstaklo na to da u ovom romanu, koji je nazvan po završnom poglavlju knjige, u vreme postkolonijalizma ili novih kolonijalnih osvajanja, posmatrate prevashodno afrički kontinent?
Odlučio sam se za Afriku jer sam uvek bio fasciniran njenim geografskim i socijalnim razvojem koji se, ranije ili kasnije, pretvarao u savršenu imitaciju nadmene Evrope. Stalno mi se činilo da Afrika potpuno nepotrebno ponavlja greške koje su beli ljudi preneli na afričko tlo i nikada mi nije bilo jasno zašto Afrika ne odabere neku već ispravljenu liniju razvoja.
Razmišljanje o jednom je uvek poređenje i odnos prema nečem drugom, pa tako uspostavljate mnoge linije od Afrike ka Evropi. Kakve evropske vrednosti nestaju ili se rađaju smrću kralja, koji može biti bilo čiji kralj, u istoriji ili legendi?
U takvim situacijama pre svega dolazi do raspada tradicionalnih društvenih sistema u kojima se više ne poštuju pravila što su do tada važila. U oba slučaja, i u nestajanju ili nastajanju, međutim, tu su uglavnom blede ili neuspešne konstrukcije.
Ovaj neobični lik kralja nalikuje na Jevrejina lutalicu, koji je preživeo mnoge epohe i mnogo putovao. Kada se saberu sve istorijske nepravde, stradanja, ratovi, uključujući i onaj hladni rat koji spominjete, šta je čovekova konstanta u svim tim lutanjima?
To je nemogućnost da se nakon jednog rata izbegne drugi, koji ga neumitno sledi. Afrika je u tom pogledu mogla da posluži kao primer za mirovno uspostavljanje odnosa i postane pravi uzor već istrošenim evropskim modelima.
Da li ratovi opstaju u drugim formama, kao svojevrsna dijalektika postojanja između malih i velikih?
Bojim se da je potpuno oslobađanje od ratova zapravo nemogućno. Nije uzalud Heraklit govorio da je rat otac svih stvari. Sve, naime, nastaje kao ishod nekog sukoba, a svi smo mi proizvod sudara koji nastaju u borbi dobra i zla.
Koliko su za vas važni različiti vidovi traženja puta i da li se ikada završavaju?
Nije lako odgovoriti na to pitanje. Prvenstveno zbog toga što se ljudi teško i nevoljno prepuštaju nesigurnosti svakodnevice. Uveren sam da bi svet bio neuporedivo bolji i privlačniji kada bi oni koji žive u njemu bili spremni da brzo promene svoje učestvovanje u jednačinama koje tvore svet. Jednom sam u šali predložio da svi mi sa Zapada postanemo taoisti. Šta mislite o tome?
Neki od vaših junaka su Nabokov, stari migrant, kao i Borhes, za koga je raj – biblioteka. Iako su nekada vrlo nepouzdane, i čak „lažne”, pričama velikih pisaca se intuitivno veruje. Kako vremenom menjate odnos prema književnosti i njenim svetovima, pa i prema sebi samom kao autoru?
Naše, kako vi kažete, promene odnosa prema književnosti i njenim svetovima takođe su jedan od proizvoda opštih promena u našim životima. Pričama velikih pisaca doista se često intuitivno veruje, ali bezuslovno verovanje takođe može da bude velika zamka. Kao oni insekti i neke ribe koje imaju izraslinu na leđima što podseća na mamac, a potom ih pretvara u ukusan obrok, tako i mi, privučeni zamišljenim jestivim poslasticama, ulazimo pravo u razjapljene čeljusti te strašne ribe i postajemo savršene žrtve.
Подели ову вест










Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.