Sine dragi pa ovde je gore nego u Bosni

Svako ko mi je u prve tri godine mog života u Njemačkoj dolazio u posjetu, počev od uže porodice pa do prijatelja, postavljao je više-manje slično pitanje – zašto, pobogu baš ovdje?

Slegnuo bih ramenima, i sam ne znajući kako da odgovorim.

Čak i za nas sa Balkana sa relativno niskim očekivanjima Duizburg jeste prilično ružan grad. Prostire se na ogromnom prostoru na obje obale Rajne, na kome bi bez problema mogao „uglaviti” skoro dvostruko mnogoljudniji susjedni Dizeldorf ili obližnji Keln.

Duisburg je grad spomenik, poput onih brutalističkih kakvih je na desetine bilo u bivšoj Jugoslaviji. Samo ovaj nije podignut borcima palim za slobodu nego je ostao kao svjedok propaloj industriji.

Ovaj grad bio je u poslednjih 50-60 godina jedno od glavnih odredišta radnika iz Turske, a zatim i izbjeglica, prvo sa Balkan a potom iz Sirije. Neka naselja na sjeveru grada nekada su bila utočište za radnike i izbjeglice, a sada su to područja grada gdje policija i ne zalazi ako ne mora, a njemački jezik se tamo ne čuje često.

Prosječni Turčin ili Arapin u dobrom dijelu Duizburga odavno se osjeća kao kod svoje kuće.

Prije pet godina u ovom i ovakvom gradu ja sam načinio svoje prve korake gastarbajterskog života.

Sjećam se očevog komentara dok sam sa njim prvi put šetao po centru Duizburga. Osvrćući se oko sebe, samo je promrmljao „sine dragi, pa ovdje je gore nego u Bosni”. Ja sam samo slegnuo ramenima, zaista ne znajući kako da mu odgovorim.

Danas, posmatrajući jedan malo manje ružan grad iz kancelarije, često se prisjetim nekih događaja iz tih prvih pet godina. Mjeseci teških i dosadnih poslova, mijenjanja firmi, neugodnih intervjua na kojima sam se batrgao da sastavim jednu suvislu rečenicu na njemačkom. Sve je to danas deo lične istorije kojom zabavljam prijatelje i familiju.

Nizali su se tako razočarani pogledi Nijemaca kada bi shvatili da se moje poznavanje njemačkog počinje i završava sa „Guten tag”. Naivno sam se nadao da će oni, snagom neke neobične germanske pronicljivosti, nekako saznati da se iza moje nemuštosti krije bivši srednjoškolski nastavnik i psiholog koji je pre dolaska u Njemačku svojim verbalnim vještinama zarađivao za život.

Gledali smo se tako često,  oni da ću ja nekako da objasnim šta mi treba a ja da me nekako razumiju iako nisam ništa rekao. Najčešće bih u tim situacijama samo slegnuo ramenima, jer nisam znao kako da im odgovorim.

Najednom sam se okuražio, i umislivši da sam spreman da pređem na ozbiljniji posao, aplicirao sam na mjesto dostavljača paketa u onoj poznatoj multinacionalnoj kompaniji sa žutim kamionima. Nekako nađoh taj kompleks skladišta i kancelarija krećući između parkiranih vozila i mase uniformisanih radnika. Našao sam se u grupi ljudi koja je čekala ispred ulaza u ogromnu halu, osluškujući razgovore i ubjeđujući sebe kako ja bolje govorim njemački od njih.

Ubrzo smo posjedali za jedan dugački sto, gde je bio kolektivni intervju, a svako od nas je imao nekoliko minuta da se predstavi. Na čelu stola bila je tročlana komisija sačinjena od prijateljskih raspoloženih Nijemaca koji su prelistavali naše biografije.

Strateški sam okupirao mjesto u sredini i prepustio sam riječ nekolicini momaka sa moje lijeve strane. Dok su se oni borili sa gramatikom, ja sam se samouvjereno preslišavao, ponavljajući mantru od pet-šest rečenica koje su već tada bile ustaljeni dio mog repertoara na intervjuima. Naravno, sve te rečenice mnogo bolje zvuče u mojoj glavi. Jedan član komisije je prokomentarisao „gospodine, vi imate objavljene radove”, pogledavši me zbunjeno dok je držao u ruci moju biografiju. U tom trenutku vidio sam upitnik iznad njegove glave i ponovo sam se ponadao da su moji neverbalni gestovi glasniji i jasniji od riječi.

Zato sam samo ekspertski slegnuo ramenima, jer iskreno, zaista nisam znao kako da mu odgovorim. 

Nisam stigao da pošteno procenim sopstveni učinak a već je na red došao jedan mlađi muškarac. Čim je progovorio izmamio mi je osmijeh, kao i svaki put kada čujem sebe i kako ja vjerovatno zvučim Nijemcima. Imao je jak slovenski akcenat, sa ignorisanjem onih nama čudnih germanskih preglasa, i ono prepoznatljivo oštro „r” koje klizne sa nepca.

Ostali smo još neko vrijeme poslije intervjua i dugo razgovarali u  dobrom raspoloženju i sa intenzitetom koji je specifičan za zemljake kada se sretnu negde u tuđini.

Mislim da je prosječan gastarbajter u prvih nekoliko godina u stanju hroničnog šoka pa me možda zbog toga i nije iznenadila priča mog sagovornika. Objasnio mi je da je on pravoslavni sveštenik koji radi u njemačkom skladištu već dvije godine. Vozio je viljuškar ali je došao na intervju jer je, baš kao i ja, donio odluku da „napreduje u karijeri”.

Nekoliko dana nakon intervjua dobio sam mejl u kojem me obavještavaju da sam dobio posao. Nedugo zatim nazvao me i moj zemljak da mi kaže da njega, na žalost, nisu zvali

Ja sam na kraju odbio taj posao i potražio ga na drugom mjestu. Nisam htio da se vezujem za Duizburg, makar to i bilo po cijenu „napredovanja u karijeri”.

Pored svega što mi se ovdje dešavalo, nekako mi je to poznanstvo sa tim čovjekom ostavilo možda i najdublji trag. Dobrotu i skromnost kakvu zamišljam kod monaha u manastirima, osjetio sam u prašnjavom skladištu u sred sivog i prljavog grada.

Kada nekome prepričavam ovo moje iskustvo, komentari su uglavnom slični i mogu se svesti na pitanje: „Zar je ovdje toliko loše da nam i popovi odlaze u Njemačku da budu šljakeri?”

Mogao bih da odgovorim na pitanje, ali ipak, samo slegnem ramenima.

Ivan Knežević - Krefeld, Njemačka

Pišite nam
Poštovani čitaoci, „Politika” je ponovo oživela rubriku „Moj život u inostranstvu”. Namenjena je pre svega vama koji živite izvan Srbije, širom sveta, koje je životni put odveo u neke nove nepoznate krajeve i zemlje.
Nadamo se da ste primetili da smo se i mi u međuvremenu malo promenili. Sašili smo novo, komotnije i udobnije digitalno odelo, ali i dalje smo prava adresa na koju možete slati svoja pisma, reportaže, zapise i fotografije.
Pišite nam kako je u tuđini ili u vašoj novoj otadžbini. Kako vam Srbija izgleda kad je gledate iz Vankuvera, Osla ili Melburna? Stanuje li nostalgija na vašim novim adresama?
A naša adresa je  [email protected]
Pravila su i dalje jednostavna: dužina teksta do pet hiljada slovnih znakova, da je zapisan u nekom uobičajnom formatu, najbolje vordu. Naslovi i oprema su redakcijski, tekstovi se ne honorišu i podležu uredničkim intervencijama.
Vaša Politika