Pandemija „zarobila” u domovima i zaposlene i štićenike
Pandemiju virusa korona sistem socijalne zaštite u našoj zemlji dočekao je sa manjkom zaposlenih, povećanim obimom posla, nedostatkom resursa u zajednici i lošim imidžom u javnosti. Mnoge ustanove socijalne zaštite bile su angažovane 24 časa dnevno sedam dana u nedelji, a veliki broj zaposlenih u domovima za stare ili ustanovama socijalne zaštite odlazio je u četrnaestodnevni ili jednomesečni preventivni karantin, zajedno sa svojim štićenicima, kako bi se sprečilo da virus prodre u domove gde se nalaze najranjiviji.
Ipak, istraživanje sprovedeno u drugoj godini pandemije na uzorku od 1.267 zaposlenih u sistemu socijalne zaštite pokazalo je da je gotovo svaki deseti izgubio svog kolegu zbog kovida 19, a brojke takođe govore da je skoro 40 procenta zaposlenih u ovom sektoru bilo zaraženo virusom korona, istaknuto je na okruglom stolu „Dobrobit zaposlenih u sistemu socijalne zaštite tokom trajanja pandemije kovid 19” koji je održan na 70. Kongresu psihologa Srbije.
– Želeli smo da ispitamo četiri važna pokazatelja psihološkog dobrostanja u drugoj godini pandemije kod različitih grupa zaposlenih u sistemu socijalne zaštite: sindrom profesionalnog sagorevanja, zadovoljstvo poslom, subjektivnog osećaja blagostanja i zadovoljstvo socijalnom podrškom. Uzorak je činilo 1.267 zaposlenih, starosti od 20 do 72 godine iz 89 opština Srbije – polovina njih radila je u centru za socijalni rad, 26 odsto u domskim odeljenjima pri centru za socijalni rad i svim vrstama domskog smeštaja, petina je pružala različite vrste usluga u zajednici (pomoć u kući, stanovanje uz podršku), pet odsto u centrima za porodični smeštaj i usvojenje, a jedan procenat u centru za zaštitu žrtava trgovine ljudima. Očekivano, kod skoro polovine ispitanika detektovani su visoki skorovi emocionalne iscrpljenosti, a zaposleni koji rade u centrima za socijalni rad i ustanovama za smeštaj korisnika su emocionalno iscrpljeniji u odnosu na svoje kolege zaposlene u drugim sektorima socijalne zaštite – navela je Ivana Jakšić, docent na Fakultetu političkih nauka.
Koji su bili dominantni izazovi sa kojima su se suočavali zaposleni u sistemu socijalne zaštite tokom pandemije? Autori ove studije došli su do zaključka da su se radnici u centrima za socijalni rad uglavnom suočavali s manjkom zaposlenih, otežanim pružanjem usluga, nedostatkom neposrednog kontakta sa korisnicima i brigom o obolelim kolegama. Zaposleni u socijalnim ustanovama pre svega su se žalili na zamor – što je i razumljivo ako se ima zna da su mnogi ostajali sa svojim štićenicima u karantinu i po dve nedelje. Oni su se žalili i na nedostatak zaštitne opreme i lošu organizaciju posla i gotovo se svakodnevno suočavali sa protestima štićenika kojima su bile zabranjene i posete i izlazak iz doma.
Istražujući kako su se zaposleni u sektoru socijalne zaštite nosili sa pandemijskom realnošću, profesorka na Filozofskom fakultetu u Beogradu dr Tamara Džamonja Ignjatović došla je do zaključka da su oni uglavnom koristili adaptivne strategije usmerene na rešavanje problema, trudili se da zauzmu pozitivan odnos prema stvarnosti koji se ogledao u stavu „sve će proći” i da negativna osećanja „ventiliraju” ili ih prevazilaze uz pomoć humora. Socijalnu i emocionalnu podršku zaposleni su više dobijali od porodice i prijatelja, nego od kolega.
– Trebalo bi istaći da „stanari” staračkih domova inače spadaju u najrizičniju grupu štićenika socijalne zaštite, a kako je na početku pandemije virus korone „ušao” u mnoge domove u inostranstvu i doveo do značajnog broja umrlih, naši zvaničnici bili su zaplašeni „italijanskim scenarijom”. Zato su strogo zabranili posete i prijem novih štićenika, a u mnogim domovima zaposleni su bili u dvonedeljnom karantinu i ostavljali svoje porodice sa strahom da ih nikad više neće videti, što je bio ogroman psihički pritisak. Meni je ostao u pamćenju direktor koji je 57 dana bio u karantinu sa svojim štićenicima, a neki su toliko teško podneli razdvojenost od svojih najmilijih, da se to odrazilo i na njihovo psiho-fizičko zdravlje, iako nisu dobili kovid – navela je dr Tamara Džamonja Ignjatović.
Ilustrujući pod kakvim stresom su radili zaposleni u sistemu socijalne zaštite, profesor na Fakultetu političkih nauka dr Zoran Vesić istakao je da rezultati sekvencijalne studije koja je merila stepen profesionalnog „izgaranja” zaposlenih – neposredno pre pandemije kovida 19 i u drugoj godini, pokazuju da su skorovi emocionalne iscrpljenosti zaposlenih bili gotovo potpuno identični. Tumačeći činjenicu da se profesionalno „sagorevanje” zaposlenih nije povećalo tokom pandemije, on je naglasio da oni i u redovnom stanju rade u vanrednim okolnostima, jer je premalo zaposlenih i previše posla.
Подели ову вест

Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.