Pobedila predrasude i stigla do Univerziteta Harvard
„Ceo život morala sam da budem duplo bolja da bih bila jednaka”, rečenica je kojom Tanja Tomić opisuje svoj put romske devojčice iz Valjeva, od koje okruženje ama baš ništa nije očekivalo, a postala je postdoktorand filozofije obrazovanja na Harvardu. Da bi platila prijave ispita na osnovnim studijama ekonomije u rodnom gradu čistila je pečurke u Arilju, a da bi namirila školarinu na Univerzitetu Saseks u Brajtonu radila je u istraživačkom centru za obrazovanje. Između svega toga borila se s predrasudama – jer je žena, jer je Romkinja, jer je strankinja…
– Rođena sam u siromašnoj, radničkoj porodici u sredini u kojoj niko ne želi da investira u vas jer smatraju da niste predodređeni za uspeh. Iako sam imala i divnu učiteljicu, pa divnu razrednu, osećala sam da profesori od mene ne očekuju previše. Tek da završim nešto od škole i da se udam. Nije bilo ohrabrenja, o stipendijama i da ne pričam… Ali uvek je uz mene bila moja majka Radmila, koja je napustila posao hemijskog laboranta u „Krušiku” kako bi odgajala svoju kćerku onako kako je ona smatrala da treba – uz knjige, „Mikijev zabavnik”, periodni sistem elemenata… Tako sam već u petoj godini čitala i pisala podjednako i ćirilicu i latinicu. I danas mi je prvo sećanje na detinjstvo mala kuća i u njoj veliki orman u kojem su kompleti bili majčinih knjiga. Tako su, kroz bajke, počela moja maštanja o boljem životu, o kancelariji u staklenoj zgradi u nekoj dalekoj zemlji – priča za „Politiku” Tanja Tomić uz setne uzdahe.
O obrazovanju u Srbiji ne govori rado, jer šta će da studira nije birala prema željama i afinitetu, već silom prilika. Jedini kriterijum bio je da su predavanja u Valjevu, jer je mogla da priušti samo studije u rodnom gradu. Tako je postala ekonomista.
Od prvog razreda do diplomskog na njene ambicije sa predrasudama je gledalo i bliže i šire okruženje. A da ona nije izuzetak, ni čudo neviđeno, saznala je u Budimpešti na Centralnom evropskom univerzitetu gde je upoznala veliki broj visokoobrazovanih Roma. Tada su snovi o kancelariji u staklenoj zgradi u inostranstvu postali realniji, pa je ubrzo pakovala kofere za Veliku Britaniju.
– Tamo sam otišla slučajno. Jednog dana sam videla konkurs za master program na Univerzitetu Saseks i prijavila se misleći kako bi bilo lepo da se pridružim prijateljima koji su već bili tamo. Jedino što tada nisam znala jeste da su oni na univerzitetu čije ime slično zvuči – „Eseks” i da on nije ni blizu „Saseksa”. I tako je, bez nekog posebnog plana, za mene počeo novi život i ozbiljna akademska karijera – kroz osmeh priča naša sagovornica i dodaje da je vrlo brzo saznala da postoji i „Midlseks”.
Magistratura na tamošnjem Institutu za obrazovanje, obavljanje konsultantskih poslova kako bi obezbedila 18.000 evra za godišnju školarinu, doktorske studije, pa potraga za poslom koji bi pokrio i troškove do doktorandske titule stali su u deset godina Tanjinog života u Engleskoj. Tek što je završila doktorsku disertaciju, Harvard je raspisao konkurs i pozvao kandidate za jedno jedino mesto na filozofiji obrazovanja. Prijavu je popunila nevoljno, misleći da nema šanse da baš ona bude ta. Ali, bila je.
– U Bostonu sam prvi put doživela da to što sam Romkinja ne vide kao manu, jer se tamo različitosti smatraju bogatstvom – dodaje.
Pre nekoliko meseci sa suprugom Gregorom vratila se u Srbiju kako bi pomogla mladim ljudima iz marginalizovanih grupa. Uverena da je samo obrazovanje karta za prelazak u bolju socijalnu klasu, posebno se bavi problemom pristupa visokom obrazovanju. Kao jednu od najvećih prepreka i razloga za odustajanje od obrazovanja ističe – niska očekivanja.
– Upravo to se dešava sa romskom zajednicom – niska očekivanja koja od njih ima društvo prenose se na unutrašnji plan. Tako oni počnu da veruju u to da nemaju šansu za uspeh. Zbog toga je neophodna podrška, ako ne ustanove u kojoj se školuje, onda od najbližih, od prijatelja, partnera… Važnu ulogu ima kulturni kapital, ono što nosimo od kuće. Nažalost, naš obrazovni sistem kreiran je tako da osluškuje potrebe grupe, a ne individua. To je pogrešno jer nismo svi isti, niti je svima nama start bio na istoj razdaljini od cilja – objašnjava Tanja koji su nedostaci našeg školstva.
I to nisu sve zamerke koje ova doktorka filozofije obrazovanja ima. Smatra da je jedna od najvećih mana neulaganje u učitelje i nastavnike, izostanak negovanja kritičkog mišljenja, dominantan teorijski način učenja…
– Nedostaje nam obrazovanje nastavnog osoblja. Primer za to je uvođenje bolonjskog sistema obrazovanja – profesori nisu bili upoznati ni s tim šta to znači. Ovde se predaje na staromodan način, učenici se ne podstiču da istražuju, da o nečemu debatuju, ne uče se da razgovaraju sa onima koji imaju drugačije mišljenje, već se insistira na reprodukciji onoga što je dato u udžbenicima. A imamo mogućnosti i potencijala, pogledajte samo koliko su naši lekari cenjeni u svetu – kaže dr Tanja Tomić, koja je dosanjala i kancelariju u staklenoj zgradi u inostranstvu.
Подели ову вест










Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.