Blaćenje Srbistike

(Reagovanje na tekst Tome Tasovca „O jeziku i pravu na samoblamažu”, „Politika”, 5. 7. 2022, str. 22–23) Prošla su četiri meseca kako smo Dragoljub Petrović i ja pokazali i dokazali kakva je lingvistička neznalica izvesni Toma Tasovac. I evo nakon četiri meseca on se opet javlja kako bi čitateljstvo „Politike” obavestio da se stalno pitao „zašto sam ga iz čista mira prozvao Tomicom”, smatrajući to „milozvučnim tepanjem”. Tačno je da sam ga imenovao „Tomicom”, ali ne zbog razloga koje on pretpostavlja: da je „sa svojih 48 godina, u odnosu na dotičnog gospodina (tj. na mene) još u cvetu mladosti”. To imenovanje ja sam preuzeo iz teksta Dragoljuba Petrovića „Tamo gde nema pameti s jezikom se može kako se hoće” („Politika”, 22. 2. 2022), u kojem on povodom pametovanja T. Tasovca kaže: „Niti jezici nastaju tako kao što to Tomica zamišlja”.
Ali Tasovac zaboravlja to Petrovićevo imenovanje, mada bi, ako išta iz nauke zna, morao zbog hronološkog prethođenja prvo na nj da se pozove. Zaboravlja zato što je u tom tekstu Petrović razotkrio Tasovčevu potpunu neupućenost u srbistiku, o kojoj on uporno želi da piše i polemiše. U svom reagovanju na jedno od Tasovčevih oglašavanja („Lingvistički nepismen, digitalno pismen”, „Politika”, 10. 3. 2022), napisao sam: „Kako mali Perica, pardon Tomica”, hijerarhizuje vlastite i srbističke naučne prinose, svaki iole u jezičku nauku upućeni čitalac lako će razaznati iz njegovog teksta.”
Iz kurzivom istaknutog dela citata vidi se da je naučno „rezonovanje” Tasovčevo na nivou „malog Perice”. Tomica je, dakle, misaoni analogon malog Perice, i ima lingvostilistički status deminutivnog pejorativa, kakav npr. imaju tvorenice činovničić, direktorčić, novinarčić i sl., s tom razlikom što Tomica pripada oblasti onomastičke lingvostilistike. Ali kako od malog Perice, tj. Tomice očekivati da zna šta je onomastička lingvostilistika kad ni za književnu, ako je suditi po ovom njegovom tekstu, očito nije čuo. Međutim, iako za lingvostilistiku čuo nije, Tomica joj ovim tekstom originalan pečat daje: dosad se, naime, smatralo da je kriterijum deminutivnosti veličina, a evo Tomica nam sugeriše da to ne treba da bude veličina (jer ne navodi svoju visinu) nego starost (jer za „razmišljajući” kriterijum svoje deminutivne onomastičke forme navodi svojih 48 godina!)
I ne samo da Petrovićevo autorstvo datog deminutivnog pejorativa Toma Tasovac pripisuje meni, nego eto i svima poznatu, ali Tomici očito nepoznatu, znamenitu tvrdnju Vuka Karadžića (u svojoj stilskoj modifikaciji) „da je sve što je štokavsko srpsko, i da su svi koji govore štokavskim narečjem – naravno, Srbi” pripisuje meni, kvalifikujući je „sumanutom tezom”. Tako Tomica i nije svestan da ne kritikuje mene, nego Vuka. Pritom je zaboravio na opomenu Radoslava Boškovića (nadam se da je za njega čuo?) da „niko nije ćario ko je Vuka ispravljao”. Za kritiku mene, a zapravo Vuka, Tomica za argument navodi jedno od reagovanja Pavla Ivića, ali ne povodom date teze.
Bilo bi dobro a i vreme bi bilo, što ponavljam Tomici iz teksta u tekst, da bar pročita najznačajniju Ivićevu knjigu „Srpski narod i njegov jezik”, pa da vidi šta Ivić kaže koliko je u Vukovo doba bilo Hrvata štokavaca ijekavaca. Kad bi pročitao tu Ivićevu knjigu, i ne samo pročitao nego i shvatio, ali zaista shvatio a ne kao mali Perica, odnosno Tomica – mogao bi se pohvaliti da je bar ono najelementarnije, što svaki brucoš na srbistici zna, naučio. To bi ga, verujem, sprečilo da se blamira sa elementarnim neznanjem iz istorije srbistike.
Ali šta će to Tomici?! Njemu ne trebaju nikakva lingvistička znanja da deli etikete: kako sam ja „sebe međ ozbiljnim svetom diskreditovao” (smatrajući očito samo sebe „ozbiljnim svetom”) i da ne prestajem „da truje(m) srpski akademski i medijski prostor” (ali ne navodi nijednu od mojih „trovačkih” tvrdnji nesaglasnu sa stavovima svih srbističkih katedri i svih značajnih srpskih filoloških institucija, iz čega proističe da to i nisu samo moje nego opštesrbističke tvrdnje; srećom Tomičine nisu, jer on sa srbistikom ima veze taman koliko Marko Kraljević s violinom).
Kad mene pogrdnim etiketama izblati, onda Tomica prelazi sinegdotskim postupkom pars pro toto (sumnjam da Tomica zna šta dati termin znači, kad već nikad čuo nije ni za lingvostilistiku!?) na srpske filološke institucije, jer su i one „nespremne za izazove 21. veka”, budući „trome i letargične, u kojima se stagnacija smatra vrhunskim dostignućem”. Ako je i od Perice, tj. Tomice – mnogo je, zaista! Čovek je očito potrošio pare, čak milion i po evra, koje je zahvaljujući nepotizmu dobio za digitalizaciju Vukovog rječnika, a da ni taj rečnik nije pošteno pročitao. I sad traži način kako da se, blateći srbistiku i one koji joj čuvaju naučni dignitet, preporuči nadležnima kao spasitelj srbistike, a zapravo kao spasitelj svog buđelara. Zato je u jednom Tomica u pravu: nije u redu da mu iko „uskraćuje pravo na samoblamažu”. Treba ga pustiti da uživa u svom neznanju i samoblamiranju pred svakim ko išta iz lingvistike zna.
Redovni profesor Filološkog fakulteta u Beogradu
Prilozi objavljeni u rubrici „Pogledi” odražavaju stavove autora, ne uvek i uređivačku politiku lista
Подели ову вест











Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.