Utorak, 09.06.2026. ✝ Verski kalendar € Kursna lista

Aleksandra Zec kao simbol stradanja zagrebačkih Srba

Spomen-ploča i prigodne reči izrečene na mestu stradanja srpske porodice 32 godine kasnije ne mogu promeniti utisak da su Hrvatska i ceo region još uvek miljama daleko od suočavanja s prošlošću
Aleksandra Zec kao simbol stradanja zagrebačkih Srba
Милорад Пуповац захвалио Загребу на подршци за постављање спомен-обележја на Сљемену (Фото /СНВ / Сандро Лендлер)

Specijalno za „Politiku”

Saša Kosanović

Zagreb – Na zagrebačkom Sljemenu, kod planinarskog doma „Adolfovac”, u četvrtak je održana komemoracija i otkrivena spomen-ploča 12-godišnjoj Aleksandri Zec i njenoj majci Mariji, koje su ubijene na taj dan 1991. godine, nakon što su ispred porodične kuće na zagrebačkoj Trešnjevci bile svedoci ubistva Aleksandrinog tate i Marijinog supruga Mihajla. 

Zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević izjavio je da je spomen-ploča koju su zajedno podigli grad Zagreb i Srpsko narodno veće (SNV) podsetnik i „mračna uspomena” ovekovečena u kolektivnom sećanju građana Zagreba kao strašan zločin kako se nikada više ne bi ponovio. 

Predsednik SNV Milorad Pupovac, u ime svih onih koji su godinama insistirali da se ovo mesto dostojno obeleži, zahvalio je gradu Zagrebu jer je podržao postavljanje spomen-ploče i istakao kako je to pokazatelj svima u Hrvatskoj kako treba završavati s ratnim strahotama i graditi mir i toleranciju među ljudima.

Međutim, spomen-ploča i prigodne reči izrečene na stratištu 32 godine kasnije ne mogu promeniti utisak da su Hrvatska i ceo region još uvek miljama daleko od suočavanja s prošlošću i da su ovakvi događaji više „incident” nego pravilo. Postavljanje ovog spomenika zapravo je plod višegodišnjih nastojanja Lige antifašista predvođene Zoranom Pusićem i udruženja Dokumenta koje vodi Vesna Teršelič, te još nekih nevladinih aktivista i SNV koji su ih u tome podržavali. Ne treba zaboraviti ni nekolicinu novinara koja ih je u tome pratila i tako održavala u sećanju priču o stradanju porodice Zec. 

Tu treba dodati i pozorišnog režisera Olivera Frljića, koji je pre devet godina u riječkom HNK postavio predstavu „Aleksandra Zec” i tako pomogao da se zločin ne zaboravi. O predstavi, probama i atmosferi u kojoj se sve događalo, dokumentarista Nebojša Slijepčević pre pet godina je snimio film „Srbenka”, te je tako i on svoju ciglu ugradio u spomen-ploču na „Adolfovcu”.

A mala Aleksandra, njena mama Marija, inače Hrvatica, i njen tata Mihajlo imali su sve preduslove da budu zaboravljeni. Pa ko bi se sećao zagrebačkog mesara srpske nacionalnosti kojem su hijene u policijskim uniformama 1991. upale u kuću, opljačkale ga, ubile na kućnom pragu i u nepoznato odvele njegovu kćerku i suprugu, valjda zato što su svemu tome bile svedoci. 

U Mihajla je pucao Siniša Rimac, imao je tada 18 godina. Aleksandru je ubio predratni, ratni i posleratni kriminalac, danas pokojni Munib Suljić, a društvo su im pravili Nebojša Hodak, kasnije osuđivani diler droge, Igor Mikola, koji je godinama kasnije osuđen za ratni zločin u Pakračkoj Poljani, i Snježana Živković.

Ubistvo je počinjeno u vreme kada su mnogi imućni zagrebački Srbi odvođeni na ilegalna saslušanja i mučenja u Paviljonu 22 zagrebačkog Velesajma, nakon čega su neki od njih završili u ribnjacima u Pakračkoj Poljani. Ubice s Trešnjevke već su sutradan uhapšene i priznale zločin, detaljno opisavši morbidne detalje, poput onoga da je mala Aleksandra s povezom na očima i rukama i nad iskopanom rakom rekla: „Ubili ste mi tatu, nemojte i mamu.” Nakon toga joj je Suljić ispalio nekoliko metaka u glavu. U policiji je srećom i tada bilo časnih ljudi koji su bandu priveli i ispitali, ali se režim pobrinuo da im ne padne dlaka s glave. Njihovo priznanje je odbačeno zbog proceduralne greške, jer su ispitani bez prisustva advokata, a kasnije su, nakon instrukcija, sve negirali. Tako su Rimac, Suljić i ostali nastavili svoj ratni put, mnogi od njih su nastavili s ratnim zločinima, zbog kojih je na kraju pravosnažno osuđen samo Merčep, u čijoj presudi stoji i da nije sprečio ni kaznio ubice porodice Zec. 

Aleksandra Zec danas je postala simbol, prvenstveno srpskih bezimenih i mnogobrojnih žrtava „izvan zone ratnog delovanja”, koje su ostale nekažnjene, tako da je postavljanje spomen-ploče na mestu stratišta Pirova pobeda grupe humanista koji ne dele žrtve na „naše” i „njihove”, a ne nekog sistemskog suočavanja s prošlošću Republike Hrvatske, koja je ulaskom u EU sve priče o istragama ratnih zločina nad Srbima potrpala pod tepih. 

Komentari2
Molimo vas da sе u komеntarima držitе tеmе tеksta. Rеdakcija Politikе ONLINE zadržava pravo da – ukoliko ih procеni kao nеumеsnе - skrati ili nе objavi komеntarе koji sadržе osvrtе na nеčiju ličnost i privatan život, uvrеdе na račun autora tеksta i/ili članova rеdakcijе „Politikе“ kao i bilo kakvu prеtnju, nеpristojan rеčnik, govor mržnjе, rasnе i nacionalnе uvrеdе ili bilo kakav nеzakonit sadržaj. Komеntarе pisanе vеrzalom i linkovе na drugе sajtovе nе objavljujеmo. Politika ONLINE nеma nikakvu obavеzu obrazlaganja odluka vеzanih za skraćivanjе komеntara i njihovo objavljivanjе. Rеdakcija nе odgovara za stavovе čitalaca iznеsеnе u komеntarima. Vaš komеntar možе sadržati najvišе 1.000 pojеdinačnih karaktеra, i smatra sе da stе slanjеm komеntara potvrdili saglasnost sa gorе navеdеnim pravilima.
This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

Галилео Галилеи
Zato su ih primili u EU.
Iskreno govoreci
Meni je to vise simbol nedodirljivosti zlocinaca, nego patnji porodice Zec i ostalih nestalih Srbai i njihovih familija. Jer jedan od glavnih nalogodavaca i zastitnika direktnih izvrsilaca Vladimir Šeks jos uvijek slobodno seta, kao i vecina izvrsilaca, osim onih koji su umrli prirodnom smrcu.

Komentar uspešno dodat!

Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.