Subota, 19.07.2025. ✝ Verski kalendar € Kursna lista

Kad po­li­ti­ka i u so­ka­ke za­đe

Sve je as­fal­ti­ra­no, sa­mo im Ži­vo­ra­dov so­kak, u ko­jem su osim Jo­ki­ća još dve ku­će – kva­ri pro­sek
Син Радован и отац Живојин Јокић ( Фото С.Ћирић)

Va­lje­vo – U Va­ljev­skoj Lo­zni­ci, od be­o­grad­skog pu­ta pa pre­ma za­se­o­ku Šlji­vak vo­di lep as­falt­ni put. As­fal­ti­ra­ni su i sko­ro svi pri­la­zni so­ka­ci pre­ma ku­ća­ma me­šta­na. Sko­ro svi...

Us­put, pi­ta­mo jed­nog od do­ma­ći­na ka­ko da do­đe­mo do ku­će Ži­vo­ra­da Jo­ki­ća, a on jed­no­stav­no ob­ja­šnja­va:

– Kad iza­đe­te na za­ra­van, pro­đe­te gro­blje i tra­fo, vi­de­će­te de­sno dva so­ka­ka je­dan po­red dru­gog – je­dan as­fal­ti­ran, dru­gi ni­je. E, taj što ni­je vo­di do Ži­vo­ra­do­ve ku­će.

I stvar­no, ni­šta čo­vek ni­je sla­gao, la­ko pro­na­đo­smo i niz str­mi, pra­šnja­vi, pun ru­pa i ka­me­nja, so­kak du­ga­čak ne­što pre­ko 200 me­ta­ra, po­red ko­jeg pa­ra­lel­no ide dru­gi, le­po as­fal­ti­ran, sti­go­smo do Ži­vo­ra­do­vog do­ma. Osam­de­set­pe­to­go­di­šnji sta­ri­na, hro­nič­ni bo­le­snik, ži­vi ov­de sa te­ško bo­le­snom su­pru­gom, si­nom Ra­do­va­nom i nje­go­vom po­ro­di­com – su­pru­ga i dvo­je ma­le de­ce. Sva­kog da­na, po vi­še pu­ta, ko­li­ma ili pe­ške, pe­nju se i spu­šta­ju pra­šnja­vim, ka­me­ni­tim, str­mim so­ka­kom. De­ca u ško­lu i iz ško­le, su­pru­ga na po­sao i sa po­sla, Ra­do­van u nji­ve i sa nji­va, Ži­vo­rad i su­pru­ga kod le­ka­ra i na­zad...

Ceo za­se­ok Šlji­vak je, bar što se pu­te­va ti­če, pra­vo „se­lo mo­je lep­še od Pa­ri­za”, sve je as­fal­ti­ra­no, sa­mo im Ži­vo­ra­dov so­kak, u ko­jem su osim Jo­ki­ća još dve ku­će – kva­ri pro­sek.

As­falt je ura­đen pre ne­što vi­še od go­di­nu i po da­na u jed­noj od pred­iz­bor­nih kam­pa­nja, svi so­ka­ci su as­fal­ti­ra­ni, osim ovog, za­po­či­nje pri­ču Ra­do­van Jo­kić, po­ljo­pri­vred­nik ko­ji ga­ji 17 gr­la krup­ne sto­ke, od ko­jih su de­set kra­ve mu­za­re, osta­lo ju­nad, pre­da­je mle­ko, ima ov­ce, svi­nje... Ob­ra­đu­je pu­no ze­mlje, svo­je i uze­te u za­kup, a 80 od­sto ima­nja na­la­zi mu se ne­ko­li­ko ki­lo­me­ta­ra oda­tle, do­le pre­ko be­o­grad­skog pu­ta i pru­ge. Stal­no mo­ra da do­vo­zi i od­vo­zi trak­to­rom sa pri­ko­li­com hra­nu za sto­ku i sve osta­lo neo­p­hod­no za funk­ci­o­ni­sa­nje do­ma­ćin­stva. I sva­ki put mu si­la­zak i pe­nja­nje ne­as­fal­ti­ra­nim so­ka­kom pre­sed­ne. Po­sle ki­še mo­ra da do­te­ru­je ka­men iz ka­me­no­lo­ma, da na­si­pa. Kad pad­ne sneg, bo­ga mo­li da on i nje­go­vi osta­nu ži­vi niz so­kak...

– Ra­đe­no je pred iz­bo­re, svi so­ka­ci u Šlji­va­ku as­fal­ti­ra­ni, osim na­šeg. Re­kli su mi da ni­je ura­đe­no za­to što se pret­po­sta­vlja da smo na­klo­nje­ni opo­zi­ci­ji. Bio je do­go­vor da se ura­di i na­ma, ali se po­sle ne­ko ume­šao... – bez dla­ke na je­zi­ku pri­ča Ra­do­van. Is­ti­če da ni­kad ni­je bio ne­što po­seb­no po­li­tič­ki ak­ti­van, ali da sma­tra da kad se po­ma­že lju­di­ma, tre­ba po­mo­ći svi­ma, po­seb­no oni­ma ko­ji, kao on, pri­vre­đu­ju, ra­de na ima­nju.

– Sma­tram da mo­je po­li­tič­ko opre­de­lje­nje ne tre­ba da ima ve­ze sa as­fal­ti­ra­njem so­ka­ka. Ov­de su so­ka­ci as­fal­ti­ra­ni i ne­kim pen­zi­o­ne­ri­ma, a ja mi­slim da je va­žni­je to što ja pri­vre­đu­jem, imam sto­ku, ob­ra­đu­jem ze­mlju. Naj­ve­ći deo ima­nja mi je is­pod pru­ge, stal­no sam na re­la­ci­ji nji­va–ku­ća, a šta mo­gu da iz­vu­čem ova­kvim pu­tem? Ako je već ra­đe­no, tre­ba­lo je da bu­de ura­đe­no svi­ma, bez ob­zi­ra na to ko­ja je ko po­li­tič­ka op­ci­ja. Ne­ka me i de­kla­ri­šu kao opo­zi­ci­ju, ka­kve to ve­ze ima sa as­fal­ti­ra­njem so­ka­ka, po­go­to­vo ka­da je svi­ma u za­se­o­ku as­fal­ti­ra­no? Ja pro­iz­vo­dim hra­nu za lju­de, ja ra­dim za ovu dr­ža­vu! Ovo je sra­mo­ta! – po­ru­ču­je Ra­do­van Jo­kić. I pod­se­ća na stal­ne pri­če da se­lja­ci tre­ba da osta­nu na se­lu:

– Pa, ka­ko da osta­nu na se­lu? Ja sam ov­de je­di­ni od mo­je ge­ne­ra­ci­je ko­ji je ostao na se­lu!

A na pi­ta­nje da li su se on i nje­go­va po­ro­di­ca obra­ća­li ne­ko­me od nad­le­žnih, da li su se ža­li­li zbog ova­kvog sta­tu­sa, od­go­va­ra pi­ta­njem:

– A ko­me da se ža­lim?

 

Komentari0
Molimo vas da sе u komеntarima držitе tеmе tеksta. Rеdakcija Politikе ONLINE zadržava pravo da – ukoliko ih procеni kao nеumеsnе - skrati ili nе objavi komеntarе koji sadržе osvrtе na nеčiju ličnost i privatan život, uvrеdе na račun autora tеksta i/ili članova rеdakcijе „Politikе“ kao i bilo kakvu prеtnju, nеpristojan rеčnik, govor mržnjе, rasnе i nacionalnе uvrеdе ili bilo kakav nеzakonit sadržaj. Komеntarе pisanе vеrzalom i linkovе na drugе sajtovе nе objavljujеmo. Politika ONLINE nеma nikakvu obavеzu obrazlaganja odluka vеzanih za skraćivanjе komеntara i njihovo objavljivanjе. Rеdakcija nе odgovara za stavovе čitalaca iznеsеnе u komеntarima. Vaš komеntar možе sadržati najvišе 1.000 pojеdinačnih karaktеra, i smatra sе da stе slanjеm komеntara potvrdili saglasnost sa gorе navеdеnim pravilima.
This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

Komentar uspešno dodat!

Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.

Овај веб сајт користи колачиће

Сајт politika.rs користи колачиће у циљу унапређења услуга које пружа. Прикупљамо искључиво основне податке који су неопходни за прилагођавање садржаја и огласа, надзор рада сајта и апликације. Подаци о навикама и потребама корисника строго су заштићени. Даљим коришћењем сајта politika.rs подразумева се да сте сагласни са употребом колачића.