Kad politika i u sokake zađe
Valjevo – U Valjevskoj Loznici, od beogradskog puta pa prema zaseoku Šljivak vodi lep asfaltni put. Asfaltirani su i skoro svi prilazni sokaci prema kućama meštana. Skoro svi...
Usput, pitamo jednog od domaćina kako da dođemo do kuće Živorada Jokića, a on jednostavno objašnjava:
– Kad izađete na zaravan, prođete groblje i trafo, videćete desno dva sokaka jedan pored drugog – jedan asfaltiran, drugi nije. E, taj što nije vodi do Živoradove kuće.
I stvarno, ništa čovek nije slagao, lako pronađosmo i niz strmi, prašnjavi, pun rupa i kamenja, sokak dugačak nešto preko 200 metara, pored kojeg paralelno ide drugi, lepo asfaltiran, stigosmo do Živoradovog doma. Osamdesetpetogodišnji starina, hronični bolesnik, živi ovde sa teško bolesnom suprugom, sinom Radovanom i njegovom porodicom – supruga i dvoje male dece. Svakog dana, po više puta, kolima ili peške, penju se i spuštaju prašnjavim, kamenitim, strmim sokakom. Deca u školu i iz škole, supruga na posao i sa posla, Radovan u njive i sa njiva, Živorad i supruga kod lekara i nazad...
Ceo zaseok Šljivak je, bar što se puteva tiče, pravo „selo moje lepše od Pariza”, sve je asfaltirano, samo im Živoradov sokak, u kojem su osim Jokića još dve kuće – kvari prosek.
Asfalt je urađen pre nešto više od godinu i po dana u jednoj od predizbornih kampanja, svi sokaci su asfaltirani, osim ovog, započinje priču Radovan Jokić, poljoprivrednik koji gaji 17 grla krupne stoke, od kojih su deset krave muzare, ostalo junad, predaje mleko, ima ovce, svinje... Obrađuje puno zemlje, svoje i uzete u zakup, a 80 odsto imanja nalazi mu se nekoliko kilometara odatle, dole preko beogradskog puta i pruge. Stalno mora da dovozi i odvozi traktorom sa prikolicom hranu za stoku i sve ostalo neophodno za funkcionisanje domaćinstva. I svaki put mu silazak i penjanje neasfaltiranim sokakom presedne. Posle kiše mora da doteruje kamen iz kamenoloma, da nasipa. Kad padne sneg, boga moli da on i njegovi ostanu živi niz sokak...
– Rađeno je pred izbore, svi sokaci u Šljivaku asfaltirani, osim našeg. Rekli su mi da nije urađeno zato što se pretpostavlja da smo naklonjeni opoziciji. Bio je dogovor da se uradi i nama, ali se posle neko umešao... – bez dlake na jeziku priča Radovan. Ističe da nikad nije bio nešto posebno politički aktivan, ali da smatra da kad se pomaže ljudima, treba pomoći svima, posebno onima koji, kao on, privređuju, rade na imanju.
– Smatram da moje političko opredeljenje ne treba da ima veze sa asfaltiranjem sokaka. Ovde su sokaci asfaltirani i nekim penzionerima, a ja mislim da je važnije to što ja privređujem, imam stoku, obrađujem zemlju. Najveći deo imanja mi je ispod pruge, stalno sam na relaciji njiva–kuća, a šta mogu da izvučem ovakvim putem? Ako je već rađeno, trebalo je da bude urađeno svima, bez obzira na to koja je ko politička opcija. Neka me i deklarišu kao opoziciju, kakve to veze ima sa asfaltiranjem sokaka, pogotovo kada je svima u zaseoku asfaltirano? Ja proizvodim hranu za ljude, ja radim za ovu državu! Ovo je sramota! – poručuje Radovan Jokić. I podseća na stalne priče da seljaci treba da ostanu na selu:
– Pa, kako da ostanu na selu? Ja sam ovde jedini od moje generacije koji je ostao na selu!
A na pitanje da li su se on i njegova porodica obraćali nekome od nadležnih, da li su se žalili zbog ovakvog statusa, odgovara pitanjem:
– A kome da se žalim?
Подели ову вест

Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.