Samouki pijanista, genije i apatrid po izboru
Smrt Alfreda Brendela lišava nas ne samo jednog od najvećih muzičara 20. veka već i jednog od poslednjih predstavnika „Srednje Evrope” (Mitelleuropa), tog nejasno definisanog pojma koji odmah evocira kulturno zlatno doba centralne Evrope što je iznikla iz Austrougarskog carstva. On je bio oličenje ove podunavske Evrope, ne kao konzervativan i zatvoren, već, naprotiv, kosmopolitski nastrojen, drzak i kulturan, protivnik bilo kakve dogme.
Ovako francuski „Figaro” komentariše odlazak slavnog pijaniste, apatrida po izboru, koji je preminuo u svom domu u Londonu u 95. godini. I odmah podseća na njegove reči koje je izgovorio u jednom intervjuu:
„Oduvek sam bio sumnjičav prema svakome ko misli da sve zna. I prilično sam nezavisan po prirodi, čak i ako nikada nisam naučio da vozim ili kuvam. Celo moje biće pripada srednjoj Evropi tako da se osećam Srednjoevropljaninom. Bilo kakav šovinizam me užasava. Oduševljen sam što sam živeo ovako – bez zemlje.”
Samouki pijanista i genije, kako ga nazivaju, rođen je 5. januara 1931. godine u Moravskoj (danas deo Češke), ali je detinjstvo proveo u Hrvatskoj (na Jadranskom moru, gde su njegovi roditelji vodili hotel, kasnije i u Zagrebu) i Austriji. Detinjstvo između Balkana i Mediterana predstavljalo je otvaranje i raskrsnicu kultura, čime se objašnjava i odvratnost koju je osećao prema Hitlerovim radio-govorima. Rat je značio preseljenje u Austriju, u Grac, gde je pohađao konzervatorijum, sa prekidima. Studirao je klavir i kompoziciju do svoje šesnaeste godine, nakon čega je uglavnom bio samouk.
„Nisam bio čudo od deteta, nisam dobar čitač nota, nemam fenomenalno pamćenje i ne potičem iz muzičke porodice. Imao sam voljene roditelje, ali sam morao sam da otkrivam stvari,” rekao je u jednom intervjuu.
Posleratni period je proveo u Beču, a iz bečkog duha je, kako komentariše „Figaro”, poneo drskost i modernost, svakako ne reakcionarni i malograđanski akademizam koji je vladao u to vreme i čiji mu se uski provincijalizam nije dopadao.
Sa 17 godina održao je svoj prvi javni resital u Gracu sa delima Baha, Bramsa i Lista na programu, a jedan od bisova bila je njegova sopstvena kompozicija – sonata sa dvostrukom fugom. Tinejdžer Brendel bavio se takođe i pisanjem i slikanjem, ali je njegova karijera pijaniste prevagnula 1949. godine, kada je osvojio četvrtu nagradu na jednom prestižnom takmičenju. Gotovo samouk, započeo je uglavnom lokalnu karijeru. Pokazao se kao glavni interpretator Lista, snimao je za „Voks” i mada su ti njegovi snimci primećeni i van uskog kruga, donevši mu oduševljenu kritiku u „Njujork tajmsu”, kao i turneje van Evrope, prekretnica u njegovoj karijeri se desila kada je potpisao ugovor sa „Filipsom” 1970. godine, koji mu je omogućio da postane međunarodna zvezda. Pozivan je u najprestižnije dvorane (Karnegi hol, Muzikferajn, Salcburg, Koncertgebau ), zajedno sa najvećim dirigentima (Haitink, Abado, Levin, Ratl) i najboljim orkestrima (Berlin, Beč, Amsterdam, Čikago).
Od 1971. godine živeo je u Londonu, čiji kosmopolitizam je voleo i gde je pronašao svoju matičnu luku. Njegova kćerka iz prvog braka Doris je pop i rok pevačica, a sin Adrijan iz drugog braka je priznati violončelista. U drugom braku imao je još dvoje dece.
„Gardijan” podseća da je njegova koncertna i snimateljska karijera trajala više od 60 godina, sa nastupima u najvažnijim svetskim muzičkim centrima i festivalima, zajedno sa vodećim orkestrima i dirigentima. Fokusirao se na osnove bečkog klasicizma: Hajdna, Mocarta , Betovena, Šuberta. Posebno je poznat po tome što je bio prvi pijanista koji je snimio sva Betovenova klavirska dela. Odigrao je istaknutu ulogu u isticanju Hajdnovog značaja kao kompozitora, u uvođenju Šubertovih sonata i Šenbergovog koncerta u repertoar i obnavljanju interesovanja za Listovu klavirsku muziku.
„Upoznajem se sa delom i čekam da mi ono kaže o čemu se radi i šta ga čini remek-delom. To je ono što fascinira”, rekao je za „Gardijan” 2010. godine povodom nagrade za životno delo časopisa „Gramofon”, opisujući svoj način sviranja.
Mada je bio jedinstven u panteonu velikih pijanista – inspirativan i beskompromisan, sa zapanjujućim poznavanjem književnosti i umetnosti, kao i muzike – Brendel je ipak bio manje privlačan publici od ostalih pijanista, što se može objasniti njegovim zvukom koji nije blag, niti šarmantan, jer ovaj pijanista stavlja istinu kompozicije ispred magije instrumenta.
„Njegove interpretacije su stroge, ponekad uz rizik da slušaoca ostave po strani: sve za partituru, ništa za efekte. Brendel je intelektualac koji stalno ispituje ono što partiture otkrivaju, oslobađajući ih svega što podseća na kliše ili predrasudu. Od klasicizma on ne traži navodno savršenstvo i simetriju, već naprotiv svu nestašnu slobodu koju su pokazali Hajdn, Mocart ili Betoven”, piše „Figaro”.
Brendel je dobio 23 počasna doktorata sa univerziteta, uključujući Vajmar, Kembridž, Oksford, Jejl i Džulijard školu, počasnu potpredsedničku titulu Kraljevske muzičke akademije, počasno članstvo u Bečkoj filharmoniji i brojne prestižne nagrade.
Njegov poslednji javni koncert bio je u Beču 2008. godine, kada je zbog fizičkog umora udruženog sa artritisom zvanično objavio svoje penzionisanje, što je retkost među muzičkim izvođačima. Međutim, nastavio je da bude umetnički i pedagoški aktivan. Svoju blistavu i ironičnu inteligenciju utkao je i u svoje spise budući da se kao čovek sa univerzalnom književnom, likovnom, kinematografskom i arhitektonskom kulturom bavio i poezijom. Nastavio je da predaje i drži majstorske kurseve, a značajan deo svog vremena posvetio je deljenju svojih muzičkih iskustava sa mlađim umetnicima. Uz poeziju, pisao je i eseje, uključujući i javna čitanja koja su mu omogućavala da se ponovo nađe na sceni, ovaj put sa svojim prodornim glasom.
Подели ову вест

Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.