Boško Mijatović

IZBEGAVANJE TENDERA

Naše vlasti jako žele da realizuju atraktivne investicione poduhvate (mostove, puteve, pruge...), ali problem je u tome što se namena para određuje onako na brzinu, gotovo napamet

U poslednje vreme širi se jedan manir u vezi sa izgradnjom velikih infrastrukturnih objekata koji nije za pohvalu. Prave se velike investicije, a bez tendera, onako političkim dogovorom, pa ruka ruci.

Naime, naše vlasti jako žele da realizuju atraktivne investicione poduhvate (mostove, puteve, pruge...) kako bi zadovoljile očekivanja naroda o napretku, ali slabo uspevaju da nađu pare na komercijalan način: kreditom kod ozbiljne banke, izdavanjem obveznica na finansijskom tržištu i davanjem koncesija.

Stoga rado potežu za međudržavnim sporazumima, neko nam (Kinezi, Rusi) obezbedi pare iz kojih se gradi ono što se želi. Naoko sve je u redu. Obično su ti krediti čak finansijski povoljniji nego što bi bili na komercijalnom tržištu. Tako potpredsednik Dinkić reče, mada to još nije ugovoreno, da će most preko Dunava kod Zemuna biti finansiran iz kineskog kredita sa tri odsto kamate i grejs periodom od tri godine.

Sličan posao pravi se sa Rusima. U toku su pregovori oko kredita i infrastrukturnih projekata koji bi iz njega bili finansirani. Za sada nemamo bližih detalja već se stvar radi daleko od očiju i stručne i opšte javnosti. Samo će nam biti saopšteno o čemu se neki ministar dogovorio.

U čemu je problem? Problem je u tome što se namena para određuje onako na brzinu, gotovo napamet, i što se cena izvođenja radova određuje dogovorom, znači nekonkurentskim metodom, a ne tenderom, kako bi trebalo. Pogledajmo bliže.

Beograd hoće da gradi most preko Dunava između Zemuna i Borče. Do sada nisam video neku argumentovanu analizu o potrebi gradnje tog mosta već samo vizije arhitekte Bobića o razvoju banatskog dela Beograda. Budući da stanovništvo Beograda već stagnira, malo je verovatno da nam treba naselje Novi Kotež veličine Novog Beograda. A i obilaznica od novosadskog ka zrenjaninskom putu nema previše smisla, pošto evropski saobraćaj može od Novog Sada skrenuti ka Zrenjaninu bez prolaska kroz Zemun.

Hoću reći, spreman sam da se kladim da će saobraćaj novim mostom biti vrlo slab u doglednoj budućnosti, a time velika investicija neopravdana. Šta će Zemunci u Kotežu? Čak i da nije tako, trebalo je napraviti debelu studiju o opravdanosti izgradnje mosta i prezentovati je javnosti, na uvid i diskusiju. Ne treba ići na poverenje, jer ima nas koji baš ne verujemo u političke skaske.

Pomišljam da se nije pokušalo sa Evropskom investicionom bankom, koja finansira velike infrastrukturne projekte, stoga što je postojala bojazan da ne bi pozitivno procenila opravdanost gradnje mosta. Jer lepo je imati taj most, ali postoje druge, urgentnije potrebe, kao što je završetak izgradnje te obilaznice koja nikako da se okonča.

Drugi problem je izbor izvođača radova i ustanovljavanje cene mosta. Preliminarnim sporazumom određeno je da izvođač bude kineska firma i da cena bude 170 miliona evra. Pitanje je da li je cena razumna. Jer otkad je sveta i veka poznato je da bi takve projekte trebalo dati na tender, pa neka takmičenje odredi najboljeg izvođača i najnižu cenu. Ovako ostaje mesta razumnoj sumnji da je cena previsoka, pošto je to prirodno kada se dogovaraju dve strane, i to obe političke. (Neću pomenuti korupciju.)

Nema sumnje da će slično biti i sa ruskim kreditom. Namena će se odrediti navrat-nanos, možda pogrešno, finansijski aspekt će biti povoljan, ali će verovatno cena radova koju da ruski izvođač biti previsoka i na taj način će se poništiti vrline povoljnog finansijskog aranžmana. Nažalost ili na sreću, sve je u ceni. I brak je lep kada nije skup. Kada se, kao sa Rusima, mešaju ljubav, politika i pare obično stradaju pare. A neko lepo zaradi.

Ostaje tugaljivo pitanje sistema javnih nabavki u Srbiji. Zašto se mučiti sa tenderima za nabavku olovaka ili par kompjutera ili za krečenje nekoliko kancelarija kada se o ogromnim investicijama dogovara u zatvorenim krugovima bez vidljive analize opravdanosti i bez tendera.

direktor ekonomskih studija CLDS-a

Boško Mijatović
objavljeno: 04/11/2009

Poslednji komentari

ljutko  | 04/11/2009 16:49

U Vujaklijinom recniku pod odrednicom tender stoji da je to lokomotiva sa vagonima.

Niki  | 04/11/2009 18:02

@Jovan Pesic. Nauka i obrazovanje je jedno a politika drugo.
@Ariljevic. Dosta dugo smo se iz politickih razloga oslanjali na USA i EU a puteva i mostova nigde. Mozda je vreme da iz ekonomskih razloga probamo sa Rusima i Kinezima oni nam bar nisu rusili mostove.

Ivan  | 05/11/2009 15:29

Gospodine Pesicu, gospodin Mijatovic ima lep CV, ali to ne znaci da je u svemu u pravu. Uporno insistiranje na tenderima, u trenuku kada u Beogradu 30 godina niko nije izgradio most, kada smo jedna od retkih zemalja na severnoj polulopti koja nema autoput kroz celu drzavu, kada nas investitori zaobilaze u sirokom luku, jer nemamo nikakvu infrastrukturu,... je najblaze receno daleko od realnosti. Onaj ko daje pare daje i uslove. Mozete da i prihvaite ili ne. Ali sa druge strane treba gledati i benefite. To je osnova ekonomije. Gospodin Mijatovic je ekonomista a ne pravnik i time jos vise cudi ovakav pristup. Bice da je u pitanju politika, mnogo pre nego ekonomija. Pa imate slucaj Kragujevca i Fiata koji je trazio da mu se napravi autoput do Kragujevca ukoliko zelimo da imamo bilo kakvu ivesticiju. Tenderi ne bi resili nista, osim ugradjivanja politickih partija. Ako se bunimo na uslove kredita, mozda bi trebalo da imamo alternativu. Ali alternative za nas, ali i za skoro citav svet u doba ekonomske krize nema. A ne smemo da dozvolimo da izgubimo vise ni jedan dan. Zasto gospodin Miajtovic ne izracuna negaivne efeke i posledice ukoliko ne budemo imali e mostove i pueve? Siguran sam da moze... I nije ovde u pianju Rusko -Americki sukob. Pitanje je vise sto razno-razni strucnjaci komentarisu nesto ne gledajuci celokupnu sliku i komentarisu nesto u sta se nisu dovoljno udubili. Imaju samo jasnu sliku da im se nesto ne svidja i onda krecu u komentare. I za kraj - i ja sam zavrsio Ekonomski fakultet u Beogradu, zavrsio MBA studije van granica Srbije, radim duzi niz godina u struci i za sebe nikako ne mogu da kazem da sam laik. A to sto se ne potpisujem punim imenom i prezimenom je moje pravo, a kada budem dobijao pare za tekstove kao sto je to slucaj sa gospodinom Mijatovicem, pisacu i pod punim imenom, bas kao sto cu jedva cekati da vidim kritike na racun eksta koji sam napisao...