Slobodan Antonić

AUTONOMAŠKI TRIKOVI I SMICALICE

Naivno je misliti da se „glad” za državom – za moći, novcem i vlašću – kakvu ispoljavaju naši „autonomaši” može nahraniti normalnom autonomijom

U nedelju je održan 6. kongres LSV-a. Nenad Čanak je tom prilikom rekao da „jedino pitanje koje raspadom SFRJ još nije rešeno jeste pitanje Vojvodine”. Zahtevao je donošenje novog ustava, koji će Vojvodini dati istinsku autonomiju, „zakonodavnu, sudsku i izvršnu vlast, pravo na vlasništvo i izvorne prihode”. Pročitao je i pismo ruskom ambasadoru u kome ga upozorava da Rusija kupuje postrojenja NIS-a u Vojvodini koja ne pripadaju onome ko ih prodaje. „Ruskoj federaciji ne treba sramota kupovine ukradene imovine. Ako i dođe do potpisivanja tog ugovora, treba očekivati da on u nekom doglednom periodu bude stavljen van snage”, rekao je Čanak.

Na kongresu je usvojena i Povelja o budućnosti. U Povelji se navodi da Vojvodina „ima pravo da odlučuje o svojoj sudbini, koje je stekla sa narodima republika bivše Jugoslavije u zajedničkoj borbi protiv fašizma”. Vojvodina ima i „nedvosmislenu međunarodnu podršku da joj se vrati autonomija”, što potvrđuje Rezolucija Evropskog parlamenta od 29. septembra 2005, kojom se traži da se Vojvodini „vrati autonomija kakvu je imala do 1990. godine”.

U ovim govorima nalazimo dva stara secesionistička trika. Prvi je da se pod autonomijom podrazumeva država. „Zakonodavnu, sudsku i izvršnu vlast”, u doslovnom smislu, imaju samo države. Ono što hoće vojvođanski „autonomaši”, zapravo je pretvaranje Srbije u (kon)federaciju Vojvodine i ostatka Srbije. Autonomija ne podrazumeva izvornu i neomeđenu vlast. Još manje autonomija podrazumeva da sva državna imovina na nekoj teritoriji pripada isključivo toj teritoriji. Autonomija je prenošenje samo jednog, ograničenog dela izvršne i zakonodavne, a ponekad i dela sudske vlasti, na regionalni nivo. Autonomija je prenošenje i samo manjeg dela vlasničkih prava sa države na region. Ta mera autonomije, u oba slučaja, pogođena je Ustavom. Da „autonomaši” hoće samo autonomiju, oni bi se čvrsto uhvatili za Ustav. Ali, baš zato što oni pod autonomijom hoće da prošvercuju (kon)federaciju, Ustav za njih nije dobar i pokušavaju da ga obore.

Drugi stari trik je pretvaranje identiteta u suverenost. Pošto postoji identitet Vojvodine, iz njega se izvlači pravo na odlučivanje o svemu što se tiče Vojvodine. Takvo „pravo na osnovu identiteta” nigde ne postoji. Ono postoji samo u suverenim državama. Ako deo teritorije neke države ima suvereno pravo da odlučuje o sebi, a u to odlučivanje ne može da se meša ostatak zemlje, onda je to nova suverena država. Vojvodina „ima pravo da odlučuje o svojoj sudbini” jedino u državi Vojvodini. U državi Srbiji, o Vojvodini, kao i o Beogradu, Šumadiji itd, odlučuju svi građani države Srbije.

Ovaj trik sa pretvaranjem identiteta u suverenost često ide u paru sa smicalicom koja počiva na „identitetskoj dvosmislenosti”. Autonomaši, naime, pod „Vojvođanima” podrazumevaju nešto posebno u odnosu na ostale građane Srbije. Iz njega, onda, izvode pravo da sami „odlučuju o svojoj sudbini”. Kada im se to pravo odbije, oni kažu: „Čega se bojite, pa u Vojvodini živi 67 posto Srba”. Dakle, u prvom koraku, kada iz identiteta treba izvući suverenitet, „Vojvođanin” nije isto što i „Srbin”. Ali, u drugom koraku, kada se ukaže na secesionističke konsekvence tog zahteva, „Vojvođanin” odjednom postaje „67 odsto Srbin”. Autonomaši treba da se odluče. Da li „Vojvođanin” nije „Srbin” 100 odsto, pa zato „Vojvođanima” treba stopostotna „autonomija”? Ili „Vojvođanin” samo 33 odsto nije „Srbin”, ali onda mu treba samo 33 odsto autonomije? No, onda ostaje nejasno zašto se uopšte bune, pošto im Ustav daje daleko više od tih 33 odsto autonomije.

Naravno, autonomaški secesionisti pod „Vojvođaninom” pokušavaju da razviju ne regionalni, već kriptonacionalni, nesrpski, pa i antisrpski identitet. To je ponavljanje puta koji su „Montenegrini” već prešli u Crnoj Gori. Treba samo pogledati različite autonomaške sajtove i videti koliko je ligaško „vojvođanstvo” napredovalo u tom pravcu. Mnogi Srbi u Vojvodini na ovo ne obraćaju pažnju, tešeći se da „ovde ipak ima 67 odsto Srba”. Ima, ali dvotrećinska većina lako postane manjina. Dovoljno je da se, po montenegrinskom modelu, kroz zvanične medije raširi identitet „Vojvođana”, kakav nalazimo na LSV sajtovima. Onda se, po estonskom modelu, izvrši revizija biračkog prava. Dobiju ga samo oni koji su u Vojvodini živeli do 1990, ili do 1945, ili još bolje do 1918. (odn. njihovi potomci). Zatim se upriliči referendum, sve uz evropske posmatrače. A na njemu se sa „ubedljivih 55 odsto glasova”, reši „poslednje pitanje koje raspadom SFRJ još nije rešeno”.

Naivno je misliti da se takva „glad” za državom – za moći, novcem i vlašću – kakvu ispoljavaju naši „autonomaši” može nahraniti normalnom autonomijom. Zato je naivno i bilo pretpostaviti da će novi pokrajinski statut zadovoljiti autonomaše. Oni nikad neće biti zadovoljni. Ni statutom, jer oni neće statut, već ustav. Ni autonomijom, jer oni neće autonomiju, već državu. Svi u Srbiji to već sasvim dobro razumeju. Da li je moguće da jedini, ko to još ne razume, jeste njihov koalicioni partner? Da li je to stvarno moguće?

politički analitičar

Slobodan Antonić
objavljeno: 18/12/2008

Poslednji komentari

M.Kovian  | 21/12/2008 01:59

@Bane: Vi izgleda ne citate ni jednu "istoriju" osim Srpske. Prosto je neverovatno da (ni danas) ne znate da je Austrija posle I.Sv.Rata bila prava multietnicka zajednica a Bec svetska metropola, vrlo blizu jednom Parizu. Ovde postoji jedno PRAVILO a koje je istorijska cinjenica: sve bivse imperije, a po svom kolapsu, kao magneti privlace stanovnistvo bivsih kolonija; to stanovnistvo nije u mogucnosti da se afirmise u sopstvenim, oslobodjenim drzavama, nego se seli tamo gde ima kakvu-takvu mogucnost - a i to je "po pravilu" u samo srce bivse imerije. Austrija nije porodila Hitlera (pre ce biti da ga je "okotila", sto se inace desava svim drzavama). Hitler je, kao mladic, bio "besan" na Austriju, a pogotovo Bec, bas zbog te multikulturalnosti u kojoj i zbog koje i nije mogao da se istakne (apsolutno nije imao bilo kakve sanse!), i zato je otisao u Nemacku. Cak i onda kada je bio na vrhuncu svoje moci Austriju nije "pridobio" svojim "Nemackim nacionalizmom" vec ju je pokorio silom.
@george wordy: U svoja dva komentara zaista se mnogo toga rekli i podsetili me na mnogo toga sto sam vec poceo da zaboravljam. Hvala!

george wordy  | 23/12/2008 01:30

immortal technique , 20/12/2008, 06:50...Istina ima dva kraja , apsolutna istina ne postoji,a relativna je oko sredine. Neporicem vase navode, mozda sam i ja doneo odredjene zakljucke na osnovu neproverenih informacija, ali jedno je sigurno, da je delgacija Pentahgona pre devedesetih bila u radnoj poseti SSNO, u Politici je bio kratak clanak, bez detalja razgovora. Pro Zapadna orjentacija SFRJ navela je SAD da ponude svoje svoje karte razmestaja snaga NATO-a na tlu Zapadnog Balkna prema strategiji sirenje NATO-a na Istok. Trebalo je 75.000 vojnika, u etapama prebaciti na Z. Balkan. Prvo su razmesteni u rejonu jezera Balaton. Nasi ekspeti za starteska istarzivanja prezentovali su tadasnjoj vlasti sve moguce varijante sa procenama. Odluceno je da se kaze istorijsko "Ne". U NATO alijansi odmah su aktivirani planovi. EU je pokusala sa ponudom prijema u Savet Evrope, kasnije i u EU, da spreci ratna varijantu, ali ni to nije proslo, SAD se jedno vreme drzala rezervisano, cekajuci ishod pregovora putujuceg karavana, ali ubrzo su otpoceli medjuetnicki sukobi, a onda je otpocelo snimanje terena preko mirovnjaka EU i drugih struktura, s pocetka rata u Bosni svi podaci su bili softificirani. Prva dejstva bila su po ciljevima u Bosni a onda u “Oluji”. Posle je usledio "Milosrdni andjeo" telematski rat savremenih konkvistadora, koji su napadali obicno nocu unapred selektirane ciljeve, nije izbegao civilne zrtave. Da li je sve to moglo biti izbegnuto?Ja ne kazem da jeste, ali je trebalo pokusati, a ne ulaziti u rat bez saveznika. Rusija opterecena sobom, nije mogla da da vece garancije. Neisporucivanje SS- 300, bio je znak da Rusija ne podrzava ratne sukobe , pogotovo ne protiv NATO-a. Uredu kazete da je Z.Balkan bio poligon za neke sledece ratove, sto sigurno jeste, ali opet pitam, da li mislite da pored svega sto smo znali, nismo imali dovoljno pameti i strucnosti da to izbegnemo ili su odlucivali trenutni separatni interesi.

george wordy  | 23/12/2008 11:25

M.Kovian , 21/12/2008, 01:59 … Po pitanje austtrougarske, vas komentar je sveobuhvatan i jasan, samo da dodam da je najveci broj Srba u jednom gradu posle Beograda u Evropi do devedesetih bio Bec. Sto se tice Hitlera on je samo nusproizvod miljea infatilnih socijalnih odnosa unutar frustriranih srednjih slojeva germanske rase koji je je kompatibilan sa trenutnim inferiornim polozajem Nemacke u medjuanrodnom odnosu snaga velikih sila u Evropi . Puno pozdrava za vas i Baneta.