Magazin
Iz ugla psihologa
Tragom izgubljene šape
Deca koja odrastaju uz kućnog ljubimca nauče da pružaju i pokazuju emocije, da brinu o nekome, da budu privržena i odgovorna. Uče i da ljubav koju dobijaju od roditelja proslede. Uz voljenu životinju deca savladavaju i najtežu lekciju života: suočavanje sa gubitkom
Mali, čupavi jorkširski terijer nestao dana tog i tog, odaziva se na ime... Poštenom nalazaču sledi nagrada. Ispod slike psa broj telefona gazde. Takvi oglasi krase bandere i obično, u svakodnevnoj žurbi, ne privuku posebnu pažnju.
– Gubitak kućnog ljubimca i te kako ostavlja prazninu među članovima domaćinstva koji su s njim delili ne samo životni prostorr već i život.. Vlasnici koji su deceniju i više posvećivali pažnju nekoj životinji vezuju se za nju kao za člana porodice, pa je osećanje tugovanja slično onom koje se javlja zbog gubitka voljene osobe. To možda nekim ljudima deluje nerealno i preterano, ali u svojoj kliničkoj praksi sretala sam osobe sa depresivnom reakcijom na gubitak ljubimca – ističe dr Jelena Vlajković, specijalista za kliničku psihologiju i profesor na Filozofskom fakultetu u Beogradu.
Naša sagovornica objašnjava da se nestanak i smrt životinje drugačije odražava na usamljenu, stariju osobu lišenu raznovrsnih društvenih veza, nego na mlade, aktivne članove mnogoljudnog domaćinstva. Kad su deca u pitanju, ona tako uče jednu od najtežih lekcija, a to je da se suočavaju sa gubicima dragih uopšte. Gubitak deci treba predočiti kao sastavni deo života. Ona u svom odrastanju i sazrevanju moraju da nauče kako da se nose sa nestankom voljenih bića.
– Dete kao malo ne može da pojmi gubitak ili smrt, iako ih intuitivno shvata, pa suočeno sa nestankom drage osobe ili životinje po navici očekuje njen povratak. Tek sa šest ili sedam godina razume da je smrt konačna. Roditelji treba da budu uz dete ukoliko ugine njegov ljubimac i da zajednički osmisle i ostvare neki vid ritualnog opraštanja, a ako je životinja nestala, zajedno da odu da je traže. Simbolično opraštanje treba da traje ograničeno vreme koje pomaže procesu tugovanja. Druga mogućnost je kupovina novog ljubimca, kao zamena za izgubljenog ili uginulog. Nekome je lakše je da gubitak preboli, na primer, uz štene iste rase. Zamena ponekad budi osećanje krivice kod ljudi koji su počeli da se vezuju za novog mezimca, misleći da time izneveravaju uspomenu na starog, ali ne bi trebalo tako da razmišljaju.
Vlajkovićeva naročito pridaje značaj uticaju kućnog ljubimca na razvoj ličnosti deteta. Deca uz životinju u odnosu prema životinjama uče da pružaju i pokazuju emocije, da brinu o nekome, da budu privržena i odgovorna. Zaštićena i voljena od strane roditelja, uz ljubimce uče da primljenu ljubav proslede, da je nekome daju, a ne samo da uzimaju. Odgajajući životinje, pokazujemo da poštujemo bića bespomoćnija od nas, što pomaže da izrastemo u odgovorne ličnosti.
Odnos prema životinjama u detinjstvu dobar je pokazatelj ponašanja date individue u odraslom dobu, naglašava naša sagovornica.
– Nasilje nad životinjama otkriva potencijalnog mučitelja buduće porodice. Nasilnik najčešće svoje izgrede prvo kali na kućnom ljubimcu. Time posredno uspostavlja moć i kontrolu nad ostalim članovima porodice i seje strah. Zato obratite pažnju: ako je vaš partner pažljiv prema vašem mezimcu, velike su šanse da će takav biti i prema vama – apeluje profesorka Vlajković.
-----------------------------------------------------------
Kako izabrati ljubimca
Koju ćemo životinju izabrati za kućnog miljenika zavisi od uslova u kojima živimo, ali i od drugih činilaca. Alergija na životinjsku dlaku ili perje može biti jedan od presudnih, pa stručnjaci savetuju da biramo pre svega ljubimca sa kojim možemo da uspostavimo kontakt. To svakako nisu zmija, tarantula ili iguana. Odluka da dekorišemo sobu akvarijumom ne može da zameni povratne emocije koje dobijamo od psa ili mačke. Po mišljenju Jelene Vlajković, značajnu prevagu u odnosu na čitav niz mogućnosti odnosi „stari dobri lajavi prijatelj“ i verni čovekov pratilac – pas. Sa njim se uspostavlja potpunija komunikacija, a povratna emocija je mnogo izraženija nego kod mačaka.
-----------------------------------------------------------
Lekoviti četvoronošci
Svako ko živi u gradu, a ima za to potrebne uslove, trebalo bi da drži životinju, smatra Jelena Vlajković. Podrazumeva se da prethodno postigne saglasnost sa ostalim ukućanima, koji će spremno i ravnopravno sudelovati u neophodnim obavezama oko novog člana. Značaj suživota sa životinjama posebno se ogleda kad je neki član porodice bolestan. Mačke i psi se u svetu, kako kaže naša sagovornica, često dovode na pedijatrijska odeljenja. Nekoliko sati nedeljno provedenih u igri sa tim četvoronošcima bitno pospešuje oporavak i mentalno zdravlje teško obolele dece.
-----------------------------------------------------------
Hordašenje
Treba razlikovati brigu o životinji od preterivanja (kliničko ime – hordašenje). Hordašenje je kad veliki broj životinja skupljate na malom prostoru. To je loše kako po životinje, tako i po higijenu prostora u kojem prebiva vlasnik. Osoba koja je sklona da zoološki vrt preseli u kuću time na pogrešan način razrešava neke druge svoje probleme. Normalno socijalizovani ljudi ne gube lako meru u izboru i odnosu prema kućnim ljubimcima, objašnjava profesorka Vlajković.
Poslednji komentari
Zločin je drzati kućne ljubimce u stanu,i uopšte u gradu.Prirodna sredina za zivotinje je selo,dvorište,polane i šume,a ne stan u gradu.Juče sam na stepenicama svoje zgrade nagazio i na cipelama u stan uneo pasje g.Zena je morala ceo dan da čiti,provetrava,pere tepihe...Ali pre svega je zločin za zivotinje drzati ih u takvoj sredini.Ekologija nije samo da čoveku bude dobro,treba videti da li je i zivotinjama dobro.Antropocentrizam i ekocentrizam!






