Zlatko Sudac katolički je pop i pop-zvijezda. Na njegove duhovne nastupe dolaze desetine hiljada ljudi, a njegove vjerske tečajeve pohađaju hrvatski političari, novinari, manekenke, pjevači, bogataši i selebritiji opće prakse. Na Sudčevom čelu rana je u obliku krsta, što povremeno prokrvari, koju on sakriva flasterima i puderom. To je stigma, nastala sama od sebe, poput tumora ili mladeža, kao znak Božje odabranosti i Sudčeve usrdnosti u vjeri. Inače, on ima i moć bilokacije (da se u isto vrijeme nađe na dva mjesta), katkad i levitira, te hoda po vodi. Naravno, takvim aktivnostima prisustvovali su samo njegovi vjernici, koji se baš jako razbjesne čim posumnjate da njihov pop leti ili pretpostavite kako bi krst na njegovom čelu mogao biti posljedica samoranjavanja.

Ali to nije sve: Zlatko Sudac nastupa i slika se u bijelim haljama, istim onakvim kakve su u katoličkoj ikonografiji znak Sina Božjega Isusa Krista. Tako se slikao i za naslovnicu knjige razgovora, koje je sa njim načinila Dunja Ujević, ultradesničarska novinarka i jedna od Tuđmanovih dvorskih dama u devedesetima. Ta mekoukoričena knjižica, inače nimalo jeftina (prodaje se po cijeni od dvadeset eura), prodana je, uz besplatnu reklamu državne televizije, u nekoliko desetaka hiljada primjeraka i opremljena je pogovorima vrhovnih intelektualnih i duhovnih autoriteta Katoličke crkve u Hrvatskoj. U toj knjizi Sudac najveće zlo ovoga svijeta vidi u abortusu, a nesreću hrvatskoga naroda u Europskoj uniji i NATO-u. Manje-više, on zastupa sve ono što je općeniti stav većeg dijela Katoličke crkve u Hrvatskoj. U knjizi objavio je i nekoliko svojih pjesama u kojima se, osim vjerskim temama, bavi i nevoljenim Haškim sudom.

Osim književnoga i propovjedničkog dara, Zlatko Sudac ima i slikarski te muzički talenat. Crkvama on poklanja svoje radove, koji zatim bivaju vješani po zidovima i posvećivani. Nedavno je Sudac, uz pomoć maga hrvatske popularne muzike Zrinka Tutića, snimio i svoj prvi album. Na omotu ce-dea vidimo ga kao Isusa, kako hoda po vodi.

Sve ovo, i još koješta drugoga, navelo je neke ljude da se počnu snebivati nad onim što čini Zlatko Sudac i njegova ultradesničarska i profašistička bratija (zanimljivo, svaki paranormalni fenomen u nas prate ljuti desničari), ali avaj, ti ljudi ili su ateisti ili su ona vrsta vjerničkih zakerala kojima je navrh glave fašizacije Crkve u Hrvata, ili pripadaju apsolutnoj manjini unutar klera koja nema baš nikakvog utjecaja na crkvena zbivanja. I onda se događa nešto zanimljivo: deklarirani ateisti po novinama vape da je bogohuljenje ono što Sudac radi, dok se deklarirani vjernici sasvim pronalaze i identificiraju s njegovim preoblačenjem u Isusa. Tako je neku večer na televiziji jedan ugledni zagrebački psihijatar, inače Sudčev učenik i sljedbenik, kazao, braneći svog pastira od ateista, da ovo društvo danas i nije sposobno prepoznati Isusa, te je na taj način gotovo dao naslutiti kako bi se Hrvatima, nakon Blažene Djevice u Međugorju, mogao ukazati i Isus Krist u osobi Zlatka Sudca. I opet niko, osim ateista i neprimjetne vjerujuće manjine, u ovim riječima ne nalazi ništa čudno.

Državna televizija je, nakon izlaska muzičkog albuma, Zlatku Sudcu posvetila centralnu dnevnopolitičku emisiju, u koju su pozvali niz njegovih obožavatelja i adoranata, ali naravno nikoga ko bi na bilo koji način osporavao njegova čudesa. Uz jednosatnu kombinaciju vjerskoga ludila, populističkoga mahnitanja i otvorenog zazivanja fašizma (koje je, nažalost, postalo neobično često na HTV-u otkad je ovu kuću prije par godina preuzeo bivši komitetski kadar Vanja Sutlić), publika je mogla uživati i u prvome muzičkom spotu Zlatka Sudca. U njemu, uz bogobojaznu pjesmu u pozadini, vidimo mladića kako lista dnevne novine i zgražava se nad člancima pojedinih novinara, čije se fotografije prikazuju u spotu (da, tu se našla i moja bradata sličica), da bi zatim, zgađen i užasnut, odbacio novine.

Kada ne hoda okolo maskiran u Isusa, Zlatko Sudac pojavljuje se na javnim mjestima u skupim odijelima, s dizajnerskim zatamnjenim naočalama na nosu, blago našminkan krejonom, ajlajnerom i puderom, da bi se što više istaknula njegova sličnost s Božjim Sinom iz jeftinih katoličkih kalendara, ali i da bi se pokazalo koliko je moderan. Šeta praćen ratnim veteranima i dugonogim ljepoticama, kao budući ajetolah kakve lude katoličke džamahirije.