Prva je polovina maja u Zagrebu prošla u proslavljanju godišnjice jednoga od gradskih simbola, Radija 101. Osnovana 1984, kao projekat gradskog komiteta omladine, ta je radio stanica imala važnu ulogu u svim promjenama koje će nastupiti krajem osamdesetih, ali i u formiranju političkih svjetonazora hrvatske metropole. Bez obzira na svoje komitetsko porijeklo, pred prve demokratske izbore 1990. angažirali su se na strani HDZ-a i drugih opozicijskih stranaka, a protiv bivših komunista. Međutim, kada je Tuđman došao na vlast i kada je provođena privatizacija medija, uglavnom tako da se poklanjaju ili u bescjenje prodaju porodičnim prijateljima, Radio 101 našao se u sukobu s vlastima, koji je latentno trajao sve do 1997. Tada su na Trgu bana Jelačića održane građanske demonstracije, najveće i zapravo jedine nakon odcjepljenja od Jugoslavije, protiv pokušaja da se Radiju 101 oduzme koncesija za emitiranje programa.

Nakon ovoga, Radio 101 ostao je slobodan i nezavisan, da bi s vremenom, dvijehiljaditih, bio privatiziran tako da je dijelom poklonjen, a dijelom prodan zaposlenima. Tako je stvoren mit o radio-stanici koja je u najgora vremena bila bastion slobode... To je jedna strana priče.

Druga izgleda ovako: 1991, početkom rata, a prije pada Vukovara, na Radiju 101, u znak sućuti prema poginulima, zabranjeno je emitiranje srpske muzike. Kako je riječ o urbanom i muzički striktno profiliranom programu, to je onda značilo zabranu „Partibrejkersa”, „Ekatarine Velike”, „Električnog orgazma” i sličnih bendova, za koje se baš i nije mogla pronaći druga mana osim te što ih sačinjavaju, je li, baš Srbi. No, hajde, recimo da se u vrijeme rata to moglo razumjeti, svašta se u vrijeme rata, na svim zaraćenim stranama, moglo razumjeti, ali rat je, u svim svojim manifestacijama, u Hrvatskoj okončan 1995, a zabrana je ostala na snazi. I u vrijeme tih velikih građanskih demonstracija, i godinama poslije, i nakon što je Tuđman umro, a Račan došao na vlast, na Radiju 101 bilo je zabranjeno emitiranje srpske muzike. Onaj ko bi zabranu prekršio, a takvih ruku na srce baš i nije bilo, mogao je očekivati samo suspenziju i trajno udaljavanje s posla. Čist hrvatski eter, s čistom hrvatskom muzikom – na stranu Amerikanci, Englezi, Arapi, Malijci, Sudanci, čiji su se tonovi u modi etnozvuka mogli čuti –trajao je sve dok stvar nije postala potpuno apsurdna, jer su u neko doba zagrebačke klupske pozornice preplavili stari i novi srpski bendovi, pa je najprije stidljivo, a onda kao da se ništa i nije dogodilo, srpska muzika legalizirana i na ovom radiju.

Radio 101 uvijek se ponosio svojom otkačenošću, smislom za humor i opuštenim odnosom prema stvarnosti. Dakle svim onim što se baš i ne može povezati sa zagrebačkim mentalitetom. Dijelu svojih slušatelja su, možda, smiješni i zabavni, ali onima koji se, recimo, nisu rodili u Zagrebu nije baš prijatan svakodnevni kontakt program u koji se telefonski javljaju bijesni slušatelji koji bi grad očistili od došljaka, pa onda zajedno s voditeljima nižu šovinističke i rasističke stereotipe o Hercegovcima, Bosancima, Dalmatincima i ostalima koji prljaju ovaj bijeli grad. O Srbima se u tom kontekstu više ne govori, jer bi, uostalom, to bilo i cinično. Srbi su, naime, otišli ili su se pretvorili u onu vrstu manjine o kojoj će se u ovakvim medijima pozitivno govoriti, kao o ukrajinskom umjetničkom društvu ili o klubu pušača lula ili duvača stakla…

Međutim, Srbi će se, naravno virtuelno, pojaviti u tim slavnim humorističkim emisijama. Kada je neko jako primitivan, nasilan i neobrazovan ili kada je ratni zločinac, mafijaš i ubojica, tada će govoriti nekom prilično bijednom i nemuštom imitacijom srpske ekavice, onakve kakvom je zamišljaju slavni urednici i novinari ovoga radija. Kada je samo glup i primitivan, tada će ga se sinhronizirati kao Albanca ili Bosanca, a ako je lopov, ubojica, hadezeovac, tada će govoriti onako kako na ovome radiju zamišljaju da govore Hercegovci.

Povodom desetogodišnjice demonstracija, predsjednik Stipe Mesić je Radio 101 i njegovu tadašnju glavnu urednicu, a današnju veliku zvijezdu, Zrinku Vrabec-Mojzeš odlikovao visokim državnim ordenima. I na kraju, jedna sasvim mala, ali ilustrativna lična sličica o ovome radiju: kada je autor ovoga članka istupio iz jednoga hrvatskog književnog udruženja, sutradan su ga kroz cijeli jutarnji program pozivali da vrati i hrvatski pasoš, pošto je rođen u Bosni i Hercegovini.