Kako odmiče ova zima nema dana a da na većem dijelu nekadašnje Jugoslavije neki bivši ministar (ili njegov pomoćnik, zamjenik, saradnik, miljenik...) ne završi u pritvoru, a sve pod sumnjom da je na veliko krao svoju suverenu, samostalnu i nezavisnu državu u kojoj je on obavezno bio jedan od većih i glasnijih patriota. Ne zna se gdje je toga više jer zasad ne ide svugdje ravnomjerno, ali da u procesu ima zajedničkih osobina (tačaka, elemenata) već je sada više nego vidljivo. Ako se nastavi ovim tempom može se u jednom trenu dogoditi da se pokaže kako je bilo više lopova nego poštenih u svim ovim pretvorbama, promjenama i tranzicijama u kojima se takozvana zajednička imovina miliona malih ljudi volšebnim načinom prelila u privatno vlasništvo stotinak ili hiljadu bogataša čije je imanje ni iz čega, takorekuć preko noći, izniklo tokom posljednjih ratova. Ima biti da se rijeka krvi prolila jedino zato da bi se posvuda manjina obogatila na osiromašenju većine.

Da li je sav taj kriminal organizovan, a ako jest – ko ga je dosad organizovao i ko ga sada organizuje jer očito nije iščeznuo ako se iz dana u dan obnavlja? Nije u pitanju valjda tzv. samozapaljiva smjesa što se slučajno aktivira iz nerazumljivih razloga od afere do afere. Ono što je na prvi pogled vidljivo svakako je povezanost mnogih aktera i slučajeva sa bivšom vlašću, sa onima što su neko vrijeme obnašali funkcije (divan izraz, još ljepša sintagma) pa su onda sa tih položaja demokratski sišli da bi se na novinske stranice vratili kao protagonisti pljačke nečega što nisu stekli poštenim radom. Ali kako je moguće da se u redovima čestitih ljudi (nema razloga da se unapred sumnja u novu vlast) zatekne toliko naknadnog šljama? Šta rade tolike službe zadužene za provjeru svake vrste? Ako su građani inače a priori sumnjivi kako da u vrhove moći, uticaja i novca prodru toliki (kasnije će se ispostaviti) nesumnjivi gangsteri? Kako je teoretski moguće da šef kabineta nekog premijera bude kriminalac ako i sam premijer takvoj strasti ne naginje? Jer ako svaka ptica leti svome jatu ni među polusvijetom, u sivoj zoni, ne može biti drugačije pa je samo pitanje vremena kad će se otkriti (i na danje svijetlo iznijeti) da su tolike hale, kombinati, zadruge, udruge, vunovlačare, šećerane, banke, cementare, vinarije i stolarije i svakojaki drugi mal i ćar na tajanstven način iz jednog stanja na kvazilegalan način prelazile i prešle u suprotno (agregatno) stanje.

Nema dana takođe a da negdje (a sve zbog posljedica gornjih uzroka) neka šačica očajnika ne štrajka, grize prste i na zimi oko vatre cupka protestujući zbog nepravde. Ima jedan stari aforizam koji kaže kako „onaj ispod vješala od drveta ne vidi šumu” pa tako ni ovi što od silne muke i nevolje danas protestuju ne vide da su juče i sami (svojim glasovima na izborima) doveli do otimačine, koja se ni sutra (kad se eventualno i otklone sitne nepravde što su dovele do štrajka) neće obustaviti. Jednako će tako ići, tj. u istom pogrešnom smjeru, i akcija na saniranju kvara. Mač društvene pravde će jednim dijelom posjeći imovinu tzv. organizovanog kriminala, ovih što krijumčare narkotike i uništavaju omladinu, trgovce robljem i kriminalce svake druge (klasične) vrste, ali neće istinski dosegnuti ove što upravljaju zlom, ove koji vladaju iz sjenke kao pravi i stvarni gospodari kaljuge u kojoj se svi zajedno valjamo. Jer imena, vezana uz mnogobrojne afere, tek su žrtveni jarci, oni što su pogrešnim korakom umalo upropastili čitavu igranku pa sad zbog toga moraju biti izbačeni iz igre.