Kao mlada novinarka državne televizije Ivana Dragičević se javljala iz Beograda, gdje je bila povremena dopisnica. Gledali smo je i slušali bez grča i straha o čemu će i kako večeras izvijestiti, jer iz Beograda nikada nije govorila s visine, hrvatski superiorno i glupo, niti je tragala isključivo za takvim temama koje bi Srbe, u bilo kojem smislu, predstavile zaostalijim, jadnijim i primitivnijim od Hrvata. Činilo se nekako da je s njom došao stvarni kraj ratu i mržnji na HTV-u. U Beogradu se, valjda, i zaljubila, udala se, i svome prezimenu dodala još jedno. Mogla je to, recimo, i ne učiniti u ime nekakvoga društvenog oportuniteta, prilagođavajući se logici ološa ili naprosto zato da ne bi s tim ološem imala problema, pa još zbog jednog izrazito patrijarhalnog običaja kakvo je preuzimanje muževljevog prezimena. Gledano sa strane, bilo je u tom njezinom posve privatnom građanskom činu neke lijepe i plemenite pobune. Elem, novinarka HTV-a, jedna od kultiviranijih, obrazovanijih i televizičnijih, počela se na ekranima potpisivati kao Ivana Dragičević-Veličković.

Vanja Sutlić, istoimeni sin slavnoga hrvatskog i jugoslavenskog filozofa, bio je nekad niži partijski funkcioner. U neka doba partija, valjda, nije znala šta bi s njime, pa je prekomandovan na tadašnju Televiziju Zagreb. Ili je tamo poslan kao branik i kontrolor unutrašnjih neprijatelja i pojava stranih našem socijalističkom i samoupravnom sistemu. Kada je, u predizbornoj kampanji, Franjo Tuđman 1990. dolazio na televiziju, da učestvuje u programu sa svim drugim kandidatima, niko od viđenijih novinara i urednika nije ga, legenda kaže, želio dočekati ispred zgrade, pa su poslali Vanju Sutlića. On je Tuđmana proveo kroz lavirinte televizijske zgrade, sve do studija. Nema sumnje da je to bio najvažniji trenutak njegove novinarske karijere. Jedini koji ga može preporučiti povijesti hrvatskog i, tada još uvijek, jugoslovenskog novinarstva. Ali nije mu pomoglo što se budućem vrhovniku našao pri ruci: kao kadar iz komiteta u prvoj je čistki pometen s HTV-a. Tako je, ni kriv ni dužan, bez ikakvih zasluga i bez viška pameti, postao – disident. Godinama se za njega nije čulo, jer se nije imalo po čemu ni čuti.

Kada je dugogodišnji glavni ravnatelj, to jest generalni direktor HTV-a Mirko Galić odlazio za ambasadora u Pariz, desnica i ljevica, Sanader i Mesić, HDZ i SDP nikako se nisu mogli dogovoriti koga će za direktora. Na kraju su, kao što je to i običaj, razmijenili ustupak za ustupak, Mesić je popustio u nekom drugom kadroviranju, pa mu je prepušteno da postavi „svoga” čovjeka na mjesto direktora televizije. On je izabrao Vanju Sutlića. Mesić je pomislio da iza njegove diskretnosti i nenametljivosti stoje lijeva i liberalna uvjerenja, briga za ljudska prava, mudrost… A stajalo je nešto drugo.

Baš nekako prirodno, kao što voda teče ili kao što vatra gori, sa Sutlićem je započela nova fašizacija HTV-a. Glavne pozicije u Informativnom programu zauzeli su najrigidniji kadrovi iz Tuđmanovih devedesetih, Tompson (koji u vrijeme prethodnog direktora nije mogao prismrditi u program) postao je neka vrsta zaštićene televizijske ikone, njegovi koncerti (ili neonacistički nastupi sa sviranjem, pjevanjem i vrijeđanjem Srba) repriziraju se svako malo, događaju se šovinistički ispadi kakvi nisu ni za Tuđmana bili mogući. Recimo, na Dan antifašističke borbe, koji je u Hrvatskoj državni praznik, politička emisija ,,Otvoreno” biva posvećena zločinima koje su tokom rata počinili partizani, to jest antifašisti. Ono što mu nije bilo omogućeno 1991, kad su ga odbacili kao prljavu krpu, Vanja Sutlić krenuo je provoditi petnaestak godina kasnije. Dočekao je, jadan, da se i on može boriti za iste ideale kao oni koji su ga progonili.

Prije dvije godine, pred grupom novinara, generalni direktor HRT-a Vanja Sutlić, kritizirajući urednicu koja ju je ugostila u svome programu, nazvao je Ivanu Dragičević-Veličković „četničkom kurvetinom”. Učinio je to iza njezinih leđa, jer Sutlić i nije naročito hrabar čovjek. Kolege su Ivani prešutjele direktorska komplimentiranja, da je ne bi uznemiravali ili zato što se ova vrsta ispada u Hrvatskoj teško može sankcionirati. Naime, Sutlićeva je pozicija visoko iznad uvrede koju je izgovorio. Nisu takva vremena da Ivani Dragičević-Veličković može tek tako uručiti otkaz, ali nisu ni takva da ga izgovorene riječi mogu koštati funkcije.

Nakon niza uzastopnih Sutlićevih ispada, njegovog javnog napada na novinara Aleksandra Stankovića i relativiziranja šovinističkih nastupa Željka Keruma (gradonačelnika Splita, otvorenog naci-fašista), četvero novinara HTV-a odlučilo je javno posvjedočiti kako je Vanja Sutlić u njihovom prisustvu Ivanu Dragičević-Veličković nazvao „četničkom kurvetinom”. Sutlić je, naravno, zaprepašten, tvrdi da svi oko njega lažu.

I tako, Hrvatska se svakodnevno opredjeljuje između Ivaninog ponosa i Vanjinih predrasuda. Svako u toj priči zna svoju stranu. Novinari koji svjedoče protiv Sutlića, njih četvero, imaju omanje obdanište rođene djece, kredite, dugove i sto razloga da postupe drukčije nego što su postupili. Otprilike istih razloga zbog kojih je Ivana Dragičević-Veličković mogla prešutjeti jedno od svojih imena.