politika
Za nedelju 21. mart 2010.
Najstariji dnevni list na Balkanu.
Prvi broj izašao 25. januara 1904.
Osnivač Vladislav Ribnikar.
 

Žarko Jokanović

Šojić protiv Šojića

Čemu služe politički analitičari? Baš ničemu. Nikad ništa nisu pogodili. Dovoljan je samo jedan čovek. Jedini koji precizno analizira, dijagnostifikuje i predviđa prilike u Srbiji, a pri tom još deluje psihoterapeutski i edukativno – nenadmašni Siniša Pavić. Čovek koji je nakon 80.000 rukom ispisanih stranica najboljih i najgledanijih srpskih serija – smislio Srećka Šojića. Fascinantnu bitangu bez ijedne jedine vrline, a u konstantnom usponu, kao konačni zbir svih domaćih političara, s malom razlikom što je Šojić, za razliku od njih – neizmerno simpatičan.

Iz dana u dan gledamo reprizu epizoda serije „Belalađa”, gorko se smejući. Ne Šojiću nego sebi samima. Nama, koji smo svojim glasačkim listićima, hteli to da priznamo ili ne, lično izrodili te i takve – realne Šojiće. Znači – štetočine.

Mi s velikom mukom danas razaznajemo šta je stvarnost, a šta umetnička fikcija. Direktni prenosi skupštine i kadrovi iz serije stapaju se u jednu sliku. I što je najstrašnije, Pavić ne prepisuje život. Život prepisuje Pavića. I to, na našu veliku žalost, više nego surovo. Čuo sam decu koja pitaju da li je „Bela lađa” rijaliti šou, dok jedna baka, nakon svakog „Dnevnika”,tvrdi da to nije serija nego dokumentarni program. Nešto kao „Dnevnikov dodatak” nekada.

Mešaju se realno i nerealno, dobro i zlo zamenjuju mesta. Neke fukare i kriminalci raznih fela postali su stranački kadrovici, dok poltroni svojih šefova, zajedno sa njima kreiraju našu stvarnost.

Danas, usled viška demokratije ne znamo da li smo na glasačkim listićima zaokružili Šojića, Ćirka, Špica, Hadži Zdravkovića, Melisu, Majstorovića, Soldatovića i Rosku ili neko od imena iz političkih rubrika u medijima. Od kojih su neki ranije gostovali i na stranicama koje su se bavile krupnim kriminalom. Ali, to se, na opšte oduševljenje nacije, više ne dešava. Ne zato što je kriminal iskorenjen nego zato što nam je štampa, zakonskim dekretom, postala još slobodnija. Tako se javila sumnja da je lično Šojić pisao taj zakon. I što je najjezivije, bez trunke problema, možemo zamisliti kako Šojić to zaista i jeste uradio. To se potpuno uklapa u njegov psihički profil i odsustvo svakog principa i ideologije. Gotovo da ga i čujemo kako diskutuje na tu temu, sav „iznenađen” i „uvređen”. Ili kako, bez trunke ličnog interesa, i uz njemu svojstvene kriterijume, vrši čak i reizbor sudija.

Fenomenalna scena kada je Šojić zalutao u pozorište, pa se u potrazi za svojim mestom pojavio na pozornici, snimljena je pre godinu dana. A onda je to, nedavno, u sličnom obliku postalo i stvarnost. Neoboriv dokaz da život plagira Pavića.

Funkcioner jedne stranke , prvi put u životu, a već je na pragu starosti, ušao je u veliku salu Centra „Sava” gde je, a da niko ne zna zašto i kako, prisustvovao jednom kulturnom događaju. Osvrnuo se oko sebe i potpuno zapanjen podigao ruku visoko uvis. Ne, nije to bio nacistički pozdrav, što bi se na prvi pogled dalo zaključiti. Usledilo je pitanje: „Šta je ono gore?” Prosvetlio ga je odgovor razvodnice da je to balkon i da ljudi i tu mogu da sede. „Čak i tu?”,pitao je zapanjeno. Potom, nije umeo da pronađe red u kojem sedi. Zato što su redovi bili označeni rimskim brojevima. Za koje on, takođe, nije čuo. Kao ni za balkon. Zbunjena, ali fakultetski obrazovana razvodnica, objasnila mu je da VI nije reč. U ovom slučaju to nije latinicom napisana lična zamenica drugog lica množine (koja se može koristiti i za drugo lice jednine kad nekom persiramo), već je to rimska oznaka za broj 6. Zapanjen tolikim saznanjima strovalio se na svoje mesto i zaspao snom pravednika. Mada, on to, ni u kom slučaju, nije. Sve sa hladnim ostacima nepojedene pite koja mu je virila iz džepa.

I, verovali ili ne, to nije bio Šojić. Bilo je to realno biće. Koje, o žalosti naše, o nečem zaista i odlučuje. Makar i o nacrtanim ovcama na papiru – užasno je. A još je užasnije što ovce nisu nacrtane.

Naravoučenije: ne bleje oni koji se čuju – nego oni koji ćute!


Žarko Jokanović
[objavljeno: 29/12/2009]
stampanje  posalji prijatelju



Povezani tekstovi




Obrad Kesić
Neka visi filibaster

Vladimir Kecmanović
Film je vesela knjiga koja se peva

Žarko Jokanović
Jedni skijaju – drugi nasankani

Ljubica Arsić
Lepo ime Paja

David Albahari
Starost

Ivana Mihić
Ostavka

Cane Partibrejkers
Knjiga ili ko ne čita neznanje mu sudi

Marčelo
Hvatanje za pištolj

Raša Popov
Seksizam

Miljenko Jergović
Šta nam je bio taj Borota

Aleksandar Baljak
Žrtve su kvaritelji utiska

Miodrag Stojković
Smokve

Mićko Ljubičić
Strah od gladi i strah od hrane

Petar Bokun
Ljubav i starost

Vladimir Kecmanović
Milena, jedno književno veče

Ljubica Arsić
Srpski kolac

Zoran Hristić
Opečena Srbija

Žarko Jokanović
Ludo normalni

David Albahari
Bez pisaca?

Goran Babić
Dijagnoza bez terapije