U poslednje vrijeme volim da se bavim računskim radnjama, valjda zato što ovaj kapitalizam stvarno ostavlja čovjeka bez duše.

Umjesto da se radujem i budem pjesnički raspoložen što mi klinci kreću u nove razrede, da se ponosim i nadam njihovim prošlim i budućim uspjesima, ja kao neki biznismen računam.

Osamsto hiljada osnovaca plus 400.000 srednjoškolaca je milion i dvjesto hiljada đaka, plus 100.000 studenata impozantna je brojka od milion i tristo hiljada mušterija koji ne pitaju pošto je knjiga, jer moraju obavezno da je kupe po planu i programu.

To jest najmanje po pet komada, gdje ste vidjeli da đaku treba samo jedna knjiga?

Milion i tristo hiljada mušterija puta najmanje po pet knjiga je šest i po miliona komada knjiga.

Ako knjiga u štampi košta jedan evro maksimalno, a prodaje se najmanje za pet evra, dolazimo do zarade od četiri evra po knjizi.

Šest i po miliona knjiga po četiri evra je 26 miliona evra zarade.

Mnooogo brate! Nije ni čudo što se sad jedne knjige proglašavaju nevažećim, pa na tu foru može da se namakne još nekoliko miliona... To jest, preveliki je profit, sigurno su i pritisci na nadležne srazmjerni.

Mnogo čiste love, bez rada.

Kad sam ja bio u školi, u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji, koristili smo uglavnom polovne udžbenike, nove su kupovala samo djeca visokih oficira i sekretara komiteta.

Međutim, vidim da sada udžbenike prave za jednokratnu upotrebu, tako što je predviđeno da se po njima piše, pa ih vješto nazivaju „radna sveska”.

Svake godine mora da se kupi nova. A i ove klasične udžbenike mijenjaju svake godine, ne zbog promjene sadržaja, naravno, nego da bi djeca bila prinuđena da je opet kupe.

Valjda je u socijalizmu vlastima bilo u interesu da generacije budu obrazovane što jeftinije, ovaj brutalni kapitalizam zapravo ne zazire od namjere da nam jasno pokaže kako ga obrazovanje uopšte ne zanima.

Nemilosrdna mašinerija kapitalizma traži samo polupismeno, nekritičko tržište koje nekritički kupuje i šta mu treba i šta ne, ostavljajući tako vječno najširi sloj stanovništva u dužničkom ropstvu.

U stvari, prava istina je u sledećem, kad je društvo primitivno, sve jedno je da li je kapitalizam, komunizam, feudalizam, da l’ su partizani il’ četnici, da l’ nadiru Turci il Ugari, primitivno društvo vidi se po svojoj brutalnosti prema slabima.

Prema, djeci, starcima, bolesnicima, đacima, prepuštajući ih žednim očnjacima unezvjerenih biznismena, kojima je od miliona, jahti, maloljetnih kurvi, kokaina i „don perinjona” iz srca iscurilo sve osim želje za profitom.

Pri tom nema državne volje da nas od njih štiti, nije teško pogoditi zbog čega.

Radnici, seljaci, poštena inteligencijo!

Oprez. Skinuće nam kožu s leđa ako ne otvorimo četvoro oči!