Svet

Cepkanje Jerusalima

Olmert želi podelu grada na jevrejski i muslimanski deo, dok Abas zahteva da Tel Aviv vrati sve ono što je Izrael zgrabio u šestodnevnom ratu 1967.

Posle pet meseci, predsednik Sjedinjenih Američkih Država Džordž Buš po drugi put je ove nedelje na Bliskom istoku. Petodnevna turneja (od 13. do 18. maja), od Svete zemlje preko Saudijske Arabije do Egipta, američkom predsedniku, kako se ocenjuje, pruža još jednu šansu da pojačanom diplomatijom ali i pritiskom na izraelske i palestinske lidere izdejstvuje sklapanje održivog mira među dva pomenuta suseda (uključujući i skiciranje kontura buduće palestinske države) pre nego što napusti mesto šefa države za manje od devet meseci, u januaru 2009. godine.

Po brižljivo planiranom scenariju, na početku ovog kratkog putešestvija Buš će se, kao počasni gost, danas pojaviti na grandioznoj konferenciji povodom 60-godišnjice jevrejske države, govoriće prvi put u Knesetu (parlamentu) i umesto najsvetije tačke judaizma, Zida plača, visoki gost će najverovatnije izabrati da obiđe Masadu (čuveno utvrđenje gde je grupa ortodoksnih Jevreja kolektivno izvršila samoubistvo da ne padne u ruke Rimljana), smanjujući tako rizik da na bilo koji način isprovocira Palestince.

Neprijatna po gosta svakako je činjenica da je njegov prvi sagovornik, izraelski premijer Ehud Olmert, trenutno pod teškim optužbama za primanje mita od bogatog američkog biznismena jevrejskog porekla (Moris Moše Talanski) u vreme njegove kandidature (1993) za gradonačelnika Jerusalima i da bi pod pritiskom javnosti, svojih kolega ali i koalicionih partnera morao da podnese ostavku pred važan regionalni samit u Šarm al Šeiku, krajem nedelje.

 U tom svetlu, a želeći da što manje prida značaj da bi takav peh mogao da zadesi jednu od glavnih figura mirovnog procesa, Buš je juče izraelskoj javnosti poručio da on i dalje drži da je „Olmert pošten čovek” i da njegova „vizija mira ostaje ista”.

I dok izraelski premijer, po američkoj ponudi nove deobe Jerusalima, ključnog grada za uspostavljanje trajnog mira za obe strane (koju je Olmertu i Abasu uručila Kondoliza Rajs prilikom svoje poslednje posete Tel Avivu i Ramali), zagovara da grad treba podeliti na jevrejski i muslimanski deo, njegov sused ne odustaje od zahteva da država sa Šimonom Peresom na čelu treba da vrati sve što je otela u izraelsko-palestinskom šestodnevnom ratu 1967. godine.

Da li stoga što su Mahmudu Abasu „vezane ruke” kod kuće, budući da danas ima uticaj jedino na Zapadnoj obali, dok je Gaza pod kontrolom islamskog Hamasa, Buš će se, bar po najavi njegovih saradnika, susresti sa palestinskim predsednikom tek u subotu u Egiptu.

Kao što je jasno da će američki predsednik u Saudijskoj Arabiji pokušati da nagovori kralja Abdulaha da pomogne u obuzdavanju cene nafte, tako je sasvim izvesno da će dan kasnije u Šarm al Šeiku Buš zapeti da ubedi izraelske i palestinske lidere da po cenu bolnih ustupaka prihvate američki predlog podele Jerusalima.

Najspornije parče grada čiju dramaturgiju ispisuju tri svete knjige: Biblija, Talmud i Kuran jeste istočni deo. Izrael, anektirajući ga posle šestodnevnog rata 1967. (što međunarodna zajednica nikada nije priznala), ima sveopštu kontrolu nad njim i smatra da će taj deo biti uvek pod suverenitetom jevrejske države. Islamska uprava, pak, zadužena je za svakodnevne administrative poslove. Ali, i kao susedi, Palestinci imaju svoj san: da istočni Jerusalim bude prestonica njihove buduće države.

A prema američkom planu, koji je nedavno obelodanio „Vorld net dejli”, deoba sporne četvrti (ostale kvartove zaposele su četiri zajednice: hrišćanska, jermenska, muslimanska i jevrejska) odvijala bi se u fazama. Izrael bi, što je teško zamisliti, morao, najpre, da se odrekne dela Brda hrama, jednog od najsvetijih mesta za Jevreje, a na kome se nalazi čuvena džamija Al Aksa, po važnosti treća uzvišena tačka u islamskoj religiji. Vremenom, polako bi se vršila primopredaja vitalnih funkcija, da bi posle pet godina, naravno, pod uslovom da se obe strane „drže” američkog plana, istočni Jerusalim bio pod punom kontrolom Palestinaca.

Predsednik SAD u tom pogledu nije (javno) skeptičan koliko je zainteresovan da ponese bar jednu grančicu mira sa Bliskog istoka pre nego što siđe sa političke scene.

Mirjana Aksentijević
objavljeno: 14/05/2008

Poslednji komentari

A C | 14/05/2008 17:33

Sara ima jedinicu iz srpskog jezika i jedinicu iz istorije a htela bi da edukuje srpske primitivce, nista manje nego u duhu demokratske sarolikosti misljenja. Mozda je bolje da se posveti aktivizmu, na primer da deli palestinske marame srpskim snajkama ....pa mozda i jevrejski narod shvati da mu je mesto u Evropi!

Arci  | 14/05/2008 20:26

Saro Saro,kako samo dobi ovo sveto ime.Bice da se ti ustvari zoves slicno,umesto,kako je napisanoi izgovoreno, drugo slovo imena,treba napisati i izgovoriti drugi samoglasnik po redu,onda bi i nama citaocima sve bilo jasno,tj.tvoj tekst u skladu sa imenom.
Pozdrav S"ro i svaka cast na ispoljenom sveopstem znanju.

Svetislav Kostic | 15/05/2008 02:31

Ne mogu a da se ni ja ne ocesem o Saru, koja o Jevrejima govori jezikom arapakih Sara-cena. Upravo zato sto Jevreji jesu pouceni gotovo dvehiljaditom istorijom proganjanja od nemila do nedraga ili iskustvima sa krizarskim hordama koje u srednjem vjeku iz Zapadne Evrope krenule da na Bliskom istoku "oslobadjaju" Hrisтov grob od "jevrejskih Ишариота" i naletili na cetvrti u gradovima na tlu same Evrope u kojima zivjeli jevrejski trgovci i draguljari - jer druge "casnije" djelatnosti njima bile zabranjivane - obradovani da "izdajice" hrista njima tu ispred krizarskih noseva leze, zapoceli sve odreda da pljackaju i ubijaju sto na glavama nosilo dugacke i na vrhu spicaste sesire, sto njih po propisima vec onda "humane" Evrope trebalo da njih identifikuje kao jevrejske parije. Evropa je vec oduvijek imala poremecen odnos prema Jevrejima. A zapadni "Evropljani" svoju danasnju perfektnu dvolicnost sa Srbima, uvjezbavali stotinama godina na Jevrejima do "savrsenstva" koje kulminiralo u nacistickim gasnim komorama. Jedini narod cija sudbina podsjeca na stradanje Jevreja, to su Srbi. Te, ako neki Srbi pate od kratke pameti, to jevrejima najkasnije posle 2. Svjetskog rata ne moze nikada vise da se dogodi. Zapad je na strani jevrejske drzave ne iz "humanosti" jer onda bi Zapad vodio racuna pre svega o patnjama jadnog arapskog stanovnistva u izraelskom okruzenju. Izrael je bastion Zapada u tom djelu svijeta i americki nepotopljivi nosac aviona. Sve iz tih okvira, jeste neizvjesna buducnost Izrela jer on, za razliku od Srbije, ne moze sebi da bira saveznike.