Ivančica Đerić (Sisak, 1969) jedno je od najoriginalnijih i najsvežijih književnih imena koja su se pojavila na posleratnoj literarnoj sceni bivše Jugoslavije. Prijem njenih novijih dela, romani „Bosanci trče počasni krug” (u najužem izboru za NIN-ovu nagradu 2007), „Priručnik za zločin” 2008. i, nedavno, zbirka poezije „Sa moga prozora odličan je moj život” (sva tri objavilo je beogradsko „Rende”) pokazao je da je reč o piscu koji je već osvojio i kritiku i čitaoce.

„Završila je novinarstvo u Zagrebu, magistrirala u Otavi… Živela je u izbegličkom kampu. Pljuvala je, i to nastavlja, na rat. Živi na obali okeana… ” stoji, između ostalog, na zvaničnom sajtu Ivančice Đerić, a u predgovoru zbirci „Sa moga prozora odličan je moj život” kolega po peru, Miljenko Jergović, napisao je (sa puno razloga) da u njoj „nema ničega osim čiste i neokaljane književnosti, kao i da ona predstavlja glasnogovorništvo jedne izgubljene, napuštene i duboko poražene generacije”.

Ivančica Đerić insistira da objavljuje knjige za čitaoce istog govornog područja.

Kakav je bio pogled sa tog, Vašeg, prozora? Gde ste gledali, ka Istoku, Zapadu…

Živjela sam u malom gradu u Bosni i Hercegovini. Spontano sam vaspitana da ne marim za etničke naljepnice. Da na njima ne gradim svoj svjetonazor, prijateljstva, životna partnerstva, ideju uspjeha ili osjećaj samoostvarenja. Čitala sam mnogo i s užitkom. Stripove, poeziju, romane svih jugoslovenskih izdavača. Tek kasnije mi je postao očit nedostatak ženskih imena u književnostima bivše države. Kao da žene nisu znale ni abecedu ni azbuku, knjiga ih nije zanimala, ništa interesantno nisu imale reći, i nikako se od njih nije očekivalo da se na tako nešto uopšte usude.

Šta ste više, prozni pisac ili pesnikinja?

Ne vidim da je tu moguće povući liniju razgraničenja. Svakako je sveobuhvatnije da izbrusite oba izraza. A i nemate izbora. Ili jeste ili niste životom provocirani na oba polja.

Svi Vas pitaju o ratu, ja ne bih, ali ga ne možemo izbeći jer je i u Vašoj prozi i u poeziji sveprisutan.

Nisam živjela u vakuumu, pa je ta sveprisutnost spontana. Ne volim manipulativnu ordenologiju ili mitologiju, a obje su u ratu devedesetih bile nezaobilazne i smakle suviše glava. Rat uvijek obogati lopove, unesreći mase, ubije naivne, obogalji sirotinju, uništi materijalne i misaone građevine, straći mladosti, živote, vrijeme i ljepotu, i rasadi ljude kao sparušene pelcere. Ali ne negiram ratne i poslijeratne činjenice jer su mi promijenile adresu, državljanstvo, profesiju, i svakodnevicu. U Kanadi sam i ne pretvaram se da sam tamo stigla iz obijesti. Najvažnije je da ni to više nije najvažnije. Ako Vam se posrećilo da preživite, važno je nastojati da se nešto lijepo učini, vidi, i dosegne. Svijet suštinski ne mari za razloge iracionalnih balkanskih klanja.

Kako je moguće da kao mlada osoba, tako tačno osećate ono što „jugonostalgičari”, koji su stariji od Vas, dobro poznaju?

Prije svega, mislim da je termin „jugonostalgičar” jedan neprecizan i izmanipulisan pojam. Mnogi njime kao da vam poručuju da imate nešto prljavo i crno pod noktima, ili da ne znate da se ponašate za stolom. Dakle, ja sam za to da se odredimo šta mislimo kada kažemo „jugonostalgičar”. Za mene je nostalgija činjenica ljudskosti a ne politike. A Jugoslavija je stvar činjenica a ne nostalgije. Postojala je i u njoj sam odrasla. Eto, Jugoslavije više nema, dogodile su se mnoge promjene, istorijske i čaršijske, i jasno je da su fukare ubijedile ljude kako je pojam promjene istovjetan sa pojmom amnezije. Ali promjena, neovisno o svojoj neophodnosti ili kvaliteti, ne znači nužno i amneziju. Svako ima pravo na svoj odnos sa svojim životom i okolinom. Moj je da pišem o onom što pamtim.

Vaš roman „Bosanci trče počasni krug” govori o (ne)snalaženju ljudi koji su istrgnuti iz svojih korena i primorani da se prilagođavaju novom svetu. Šta biva sa onima koji u tome uspeju, a šta sa onima koji tome odolevaju. Koje su to vrste ožiljaka?

Uvijek ćeš u sebi osjećati sjeme nedovršenosti. Znaš da je neki posao života započet ali nije dogotovljen, bio ti je namijenjen ali se njime nije stiglo pozabaviti. Uvijek će postojati taj crv samoispitivanja. Svejedno je da li pamtiš ili zaboravljaš, stalno jedeš šljive ili ti uvijek služe ananas. Malo je onih koji svoj život zgule kao naljepnicu, a oni koji to uspiju, otkriju na sebi neočekivane napukline. Osobe u romanu, u suštini, žale za osjećajem da istinski nastanjuju svoj a ne tuđi i, od drugih im određen, život.

„Priručnik za zločin” je Vaš ulazak u tzv. krimi-žanr. Otkuda to?

Taj žanr Vas uči da se koncentrišete na priču a ne priču o priči, na akciju a ne meditaciju, na djelovanje a ne čekanje. Mnogo dosadnih knjiga se piše, jer u njima više nema nikakvih priča. Zadobiti pažnju čitaoca je privilegija. „Priručnik za zločin” koristi naznake tog žanra, da bi prijemčivije progovorio o zločinu i egzistencijalnom nemiru, dvije stvari koje čovjeka nikada neće napustiti.

Kažete: „Ljudi će se uvijek, uz opštu ravnodušnost, ubijati”. U miru, u ratu (evo, spominjem ga), na svim meridijanima. Vidite li tome kraj?

Ne.

Osim kiše, ništa nas ne smije iznenaditi. Otprilike tako je glasila rečenica školskog predmeta Opštenarodna odbrana i društvena samozaštita, iz bivše države. Parafraziraću, za kraj: Osim smrti, ništa nas ne može iznenaditi. Jesmo li dotle došli?

Ne. Uvijek će Vas nešto iznenaditi.

Iz te perspektive, kakav je sada pogled kroz Vaš prozor…

Uvijek ću se vraćati u države koje su nastale raspadom Jugoslavije. Dio mene i moga životnog posla nezamisliv je bez te spone. Unutar sebe, zahvalna sam što mogu da pišem. Još zahvalnija što posjedujem mogućnost izbora. I zadovoljna sam onim što sam do sada birala. Ratovi prođu, ali prijatelji ostaju.

 -----------------------------------------------------------

Da li me određuju lični koraci ili preci?

Kojoj književnosti pripadate: srpskoj, bosanskoj, hrvatskoj?

Veza sa jednom ne isključuje sponu sa preostalim književnostima. Sve su me hranile dobrim knjigama i crpim iz svih tih tradicija. Ali naposlijetku, najbolje je biti dio čitane književnosti. I, dopustite protivpitanje. O kom kontekstu, referentnom sistemu ili kriterijumu govorimo? Da li o etničkom, državnom, pasoškom, izbjegličkom, svjetonazorskom, književnoteorijskom, istorijskom, povijesnom, porodičnom, ili obiteljskom kriterijumu? Da li me određuju lični koraci ili preci? Moji roditelji su iz Srbije i Hrvatske, a proživjeli su svoj brak u Bosni i Hercegovini, u kojoj sam ja odrasla. Da li me određuju raznolika krvna zrnca mojih roditelja? Patrijarhat ili matrijarhat? Juče ili danas? Evropa ili Kanada?