Ostali komentari
Zoran Avramović
Besplatno, a mislim na birače
Kada se odluka o besplatnoj dodeli udžbenika pažljivo analizira zaključujemo da ona nije ni pedagoška ni društveno opravdana
Sistem obrazovanja je, van svake sumnje, jedan od najvažnijih za kulturno i privredno obnavljanje i razvitak društva. Rešenja koja se donose u obrazovanju dalekosežno pogađaju vaspitnu i saznajnu svest mladih generacija. Svaki segment ovog sistema je od velike važnosti i otuda potreba da se pažljivo i promišljeno odlučuje u ovom sistemu ali i o sistemu.
Aktuelno ministarstvo prosvete je po nekom stereotipu ,,nove” državne uprave htelo da izađe sa nekom novinom u javnost pa je tu kreaciju našlo u besplatnim udžbenicima za učenike prvih razreda osnovne škole ali i za sve ostale razrede. Samo ovlaš ova priča o besplatnim udžbenicima može izgledati periferna u oblasti obrazovanja.
Nije nezanimljivo ni pitanje otkud da jedna ovakva ideja bude lansirana i potom praktikovana. Ona, kako je javnost obaveštena, nije došla iz stručnih krugova ministarstva već od puke izjave političara iz koalicione stranke koja je i nastala na programu kapitalističke ili građanske tranzicije Srbije. Dakle, od jednog člana koalicione partije koji nije zadužen za obrazovanje. Koji su razlozi motivisali vladu da prihvati obrazovnu politiku u čijem je središtu besplatni udžbenik?
U nizu izjava za medije najodgovorniji funkcioneri Ministarstva prosvete navodili su kao razlog da je kupovina udžbenika veliki trošak za roditelje i da država, posle pedeset godina porodične kupovine, treba da oslobodi očeve i majke ove brige. U 2009. godini velike državne pare su otišle na udžbenike za osnovne škole (80.000 đaka prvaka), a plan je da se besplatni udžbenici prošire na sve đake osnovnih škola u Srbiji. Uz ovu odluku išla je i ona o vraćanju tih udžbenika školskoj upravi kako bi ih koristile sledeće generacije, ali ova utopija je brzo pala u vodu.
Da li je ideologija besplatnih udžbenika doprinos opštim društvenim interesima u obrazovanju? Nije. Kada se ova odluka pažljivo analizira zaključujemo da ona nije ni pedagoška ni društveno ni materijalno opravdana.
Prvo, nije sa vaspitnog stanovišta dobro da se nešto poklanja umesto da se stekne i zasluži. Nije isti odnos prema knjizi koja se kupi i koja se dobije. Ova godina je u Ministarstvu prosvete počela implicitnim priznanjem ovih činjenica. Uvidelo se da je to ogromno opterećenje prosvetnog budžeta pa se krenulo u drugom pravcu. Predlaže se da Vlada Srbije osnuje fond za finansiranje besplatnih udžbenika. Davaće priloge i donacije oni koji žele da ovaj projekat bude ,,trajan deo obrazovnog sistema u Srbiji” (26. februar 2010).
Drugo, usmeravaju se budžetska sredstva u pogrešnom pravcu. U uslovima oskudnih sredstava ima važnijih segmenata obrazovnog sistema koje treba unaprediti (objekti, oprema, usavršavanje nastavnika).
Treće, opterećuje ionako slabopuneći budžet.
Četvrto, produbljuje se nejednakost u obrazovanju – oni koji su u mogućnosti da kupe udžbenike za svoju decu ostavljaju novac za nešto drugo, a koji ne mogu zamazuju svoje oči dobrotom vlasti. Besplatni udžbenici bili bi opravdani kada bi se dodelili onim roditeljima koji nisu u finansijskoj situaciji da kupe ili porodicama sa više od dva ili tri deteta. Zaobilazi se selektivna pomoć onim porodicama koje su materijalno deprivirane i koje imaju više od jednog deteta. To bi bila prava socijalna računica u obrazovanju.
Peto, širi se iluzija o besplatnom obrazovanju. Da li neko ozbiljno veruje da postoji nešto besplatno? Može li plaćanje iz budžeta da bude besplatno? Da, za one koji troše taj novac, ali ne i za one koji pune budžet. Nije li neodgovorno promovisati besplatne udžbenike u uslovima kada se sve drugo plaća. Ali, ipak, nešto se dobilo. Šta? Pa udvaranje biračima, roditeljima, a ne deci. Ovo je tipičan primer odluke koja ima prikrivenu i manifestnu funkciju.
sociolog, naučni savetnik
Poslednji komentari
Da se razumemo sve što je besplatno to je i kuso, neko ko se dosetio takve ideje išao je logikom poput besplatnih PS programa koji se nude korisnicima računara, a koji su po prirodi ograničenog karaktera, drugim rečima đacima će se ponuditi ograničeno znanje. Dakle, nije tajna da su ranije profesori u školama takođe nudili đacima ograničeno znanje, ali su njihovim roditeljima nudili plaćene časove iz pojedinih predmeta ne bili njihova deca napredovala u školi.






