Srpska politika na četiri stolice

19. 08. 2009. 09:55

BEOGRAD – Srpska spoljna politika je kao strelica upravljena na sve četiri strane sveta: ka Evropskoj uniji, Rusiji, Kini i ka pokretu nesvrstanih, ocenjuje Slobodna Evropa.

U poslednje vreme snažnije su na agendi Kina i Rusija, što se i može razumeti u vreme ljute ekonomske krize kada je svaki cent dobrodošao da zakrpi rupu u probušenom budžetu, ali se postavlja pitanje: ako su svi odnosi prioritetni, nije li pojam prioriteta izgubio smisao?

Državna delegacija Srbije, u kojoj su predsednik Tadić i ministri Jeremić i Dinkić, između 20. i 25. avgusta boraviće u Kini.

Iako u delegaciji nema premijera Cvetkovića, koji nekako najređe putuje, nema nikakve sumnje da su motivi ove posete ekonomske prirode. To nije krio ni predsednik Tadić.

Srbija ima katastrofalni spoljnotrgovinski saldo sa Kinom i teško je pretpostaviti da će ovom posetom u tom pogledu išta pomeriti u svoju korist, ali privrednici smatraju da je više nego celishodno, pogotovo u vreme dramatične ekonomske krize, krenuti na istok, ka Kini.

Zoran Drakulić, vlasnik kompanije Ist Point, ocenjuje da je dobro što se sada ide u Kinu iz dva razloga.

„Prvo, Kina je odvojila 10 milijardi za podsticaj svojoj privredi, a time mi stičemo šansu da dobijemo deo tih para i rešimo, pre svega, određene infrastrukturne projekte u Beogradu. A s druge strane, ono što je interesantnije za nas privrednike jeste to što smo mi kandidovali između 100-150 miliona evra kojima bi se kupovala oprema iz Kine u privatnom sektoru uz garanciju države.”

Radi se i o kreditu od 20 godina sa veoma niskom kamatom i to bi bio dobar potez za celu našu privredu. A i elektroprivreda ima tu ogromnu šansu, da određenu opremu kupuje jeftinije, pojasnio je Drakulić.

Na dan oslobođenja Beograda, 20. oktobra, u posetu Beogradu dolazi ruski predsednik Dmitrij Medvedev. Bez obzira na tu jaku političku simboliku, dominantne teme će verovatno biti energetske i ekonomske jer i od Rusije Srbija očekuje finansijsku injekciju za krpljenje svog budžetskog manjka.

Srbija je 2001. godine za vreme vlade pokojnog premijera Zorana Đinđića imala jasan spoljnopolitički kurs.

Moskvi je Đinđić poručio da na srpskom tržištu ima mesta i za nju, ali da je prioritet Srbije Evropska unija.

Odnosi sa Rusijom počinju da se značajnije otopljavaju tek sa Koštuničinom vladom i zagrevanjem pitanja Kosova. Taj kontinuitet, međutim, traje do današnjeg dana.

Istovremeno, Srbija ne odustaje od puta evropskih integracija, ali bi iduće godine i da kao domaćin ugosti jubilarni skup nesvrstanih.

Može li se iz ovolike spoljnopolitičke razgranatosti uopšte prepoznati međunarodno-politički prioritet ove zemlje? Ako su svi ovi spoljnopolitički stubovi prioritet, postavlja se pitanje ima li uopšte prioriteta?