Rođendanska torta

21. 08. 2009. 22:00

Možda ovaj 22. avgust neće ući u rubriku “dogodilo se na današnji dan”, ali ja osećam potrebu da ga pomenem…

Pre neki dan sam se čula sa roditeljima (kao što to obično radim u poslednjih dvanaest godina) i kao uz put pitala: ”Šta planirate za subotu?”, s obzirom da tata (deda, tast) obeležava sedamdeseti rođendan. “Ništa posebno, to i nisu neke godine za hvalu”, prokomentarisao je slavljenik, ali sam u pozadini čula mamu koja je dobacila da je imala nameru da to malo veselije proslave, ali da su im trenutno neki manji radovi oko kuće, a i deca nisu tu… Reči su ostale negde u vazduhu između Srbije i Australije…

Kao po nepisanom pravilu deda za rođendan dobije nove kožne klompe koje obožava da nosi bez obzira na godišnje doba, i veliku lubenicu koju samo on zna da izdubi kašikom tako da je jedna polovina isključivo njegova. (Često pomislim kupujući lubenicu na “kriške” u lokalnom supermarketu kako bi se tako načeta prodavala na ulici položena na slamu u zaprežnim kolima uz obavezno otegnutu reklamu crnoputih prodavaca: “LUBEEEEENICA!”).

Došao je petak, dan pred rođendan, a meni se nešto vise od 20.000 km koliko nas deli učinilo još daljim. Jedino mi je išla u prilog vremenska razlika… Srbija je još spavala, a moja mala nesalomiva ekipica i ja smo smislili plan! Deda mora imati veliku tortu za rođendan! Samo još da smislimo kako to da izvedemo.

Ređale su se ideje, ali je trebalo naći odgovore na par osnovnih pitanja: kod koga naručiti tortu, da li je prekasno da se napravi za jedan dan i kako ubediti potencijalnu kuvaricu da će joj rad biti plaćen, ko će tortu preuzeti i na kraju uručiti slavljeniku, a da ne pokvarimo iznenađenje?

Moje devojčice su prokomentarisale da bi najveći efekat bio kad bi svi petoro odmah seli u avion i lično dostavili tortu. Uz setan osmeh predlog je dobio oznaku “neprihvatljivo”. Morali smo sačekati da u Srbiji svane…

“A da ja pošaljem poruku mojoj Iv., možda je još u gradu?”, nestrpljiva je bila moja tinejdžerka. “Ne dolazi u obzir, dete još spava!”, progovorio je u meni majčinski instikt. Kroz nekoliko sati imajući u vidu da je petak pijačni dan smelo sam zaključila da je 7:30 sasvim pristojno vreme da se pošalje sms poruka. Pošto još nisam ovladala (a verovatno i neću) raznim skraćenicama koje današnji mladi koriste u telefonskim prepiskama, moja poruka je imala pune 4 “stranice” sve sa uredno napisanim znakovima interpunkcije i velikim i malim slovima. Moja draga prijateljica T.. je sa oduševljenjem prihvatila ideju; “Ako ništa drugo, možemo kupiti tortu u prodavnici, ja sad imam popravne ispite iz engleskog, pa čim zavrsim sa đacima, javljam ti se!”

Nisam htela da budem nezahvalna, ali mi se ideja o kupovnoj torti nije dopala. “Ok”, glasila je moja povratna poruka. Nije prošlo ni 10-tak minuta, kad me je trgao zvuk mobilnog sa novom porukom:” Zovi me odmah, naručila sam ti tortu kod jedne žene.”

T.. se takođe nije svidela prvobitna ideja i po cenu da zakasni u školu na posao bacila se u potragu za nekim ko je voljan da napravi tortu za jedan dan. Samo još nije bila sigurna da li deda više voli čokoladnu varijantu ili sa voćem.
S obzirom da će lubenica sigurno biti deo rođendanskog dekora odlučile smo da je „reform torta“ idealno rešenje. Meni je u suštini bilo svejedno samo da iznenađenje uspe. Prva faza je rešena!

A sad plaćanje… Agencije za dostavu novca su već uigrana šema na relaciji Australija-bivša Jugoslavija. Srećom, nađ prijatelj je jedan od vlasnika takve agencije i kad sam mu objasnila da mi treba rođendanska torta hitno za sutra on mi je u šali rekao da njegov dostavljač nije baš vičan u pravljenju torti, ali je obećao da će pare biti uručene u roku od sat vremena.

Rečeno – učinjeno.

Ako ništa drugo savremena tehnologija je u tim trenucima radila besprekorno! Mobilni, internet, telefon - sve u sat vremena rešeno lakše nego što je u početku izgledalo.

Epilog: torta se pravi i biće gotova pred ručak na sam dan rođendana, T.. će preuzeti tortu, a njena ćerka Iv.. će je odneti dedi na kuću u trenutku kada ćemo mi, kao slučajno, da se uključimo na skajp i putem interneta mu čestitamo sedamdeset leta.

Nadam se da neke naredne rođendane nama dragih ljudi u otadžbini neću morati da čestitam preko neke još savremenije tehnologije, već onako, démodé uz topao zagrljaj i puno smeha, pa neka na trpezi bude i samo pola lubenice…Biće više nego dovoljno…