Tain, hleb star 97 godina

22. 08. 2009. 22:00

Таин – војнички хлеб: изложен само на сат времена (Фото М. Пенчић)

Pirot – Muzej Ponišavlja u Pirotu čuva jedan od najstarijih komada hleba na Balkanu, odnosno vojnički hleb tain umešen pre 97 godina. Taj komad hleba bio je prvo vojničko sledovanje Piroćancu Aleksi Zdravkoviću, tadašnjem prvopozivcu mobilisanom za odlazak u Prvi balkanski rat.

Tain je inspirisao profesora prehrambene tehnologije Radosava Pejčića i profesora istorije Davora Lazarevića da za „Pirotsko kulturno leto” prvi put prirede trodnevnu manifestaciju posvećenu hlebu. Bilo je predavanja o istorijatu hleba, ali su i deca, sa majkama i bakama, na radionicama učila kako da umese hleb.

Poslednjeg dana manifestacije priređena je i izložba obrednih hlebova, predmeta i alatki koji su nekada korišćeni u pripremanju hleba, a prvi put, na sat vremena, izložen je i tain.

Komad ovog hleba prati zanimljiva priča.

Naime, prema majčinom zavetu, vojnik Aleksa Zdravković, nije pojeo hleb – svoje prvo sledovanje – već ga je čitavih šest godina nosio sa sobom, verujući da je amajlija koja će ga zaštititi od turskih, bugarskih i, kasnije, austrougarskih kuršuma.

Ratovi su ga vodili od Pirota do Bitolja i Prilepa, u balkanskim ratovima, i od Mačve do Soluna, u Prvom svetskom ratu. Mila Savić, istoričar kustos u Muzeju Ponišavlja, kaže da su Zdravkovićevi potomci očevu amajliju i mnogobrojna odlikovanja ljubomorno čuvali sve do šezdesetih godina prošlog veka. Tada su ipak pristali da sve ustupe Muzeju kada im je ponuđen besplatan priključak za električnu energiju.

– Zdravković je najpre vojevao u sastavu Trećeg pešadijskog puka Moravske divizije. Pre nego što će se pojaviti na mobilizacijskom mestu, majka ga je zavetovala da svoje prvo sledovanje taina ne pojede, već da ga čuva dok god može, a najbolje do kraja „razmirice“ (rata). Za tajnu o komadu taina u vojničkoj torbici znalo je svega nekoliko Aleksinih drugova – priča nam Savićeva.

Kada je u bici na Oblakovskom visu metak pogodio Aleksinu čuturu a ne njega poverovao je da je buđav komad hleba amajlija. Usledio je rat sa Bugarima, a već sledeće, 1914, i sa Austrougarima. Srbija ni dve godine nije bila u miru, a Zdravković koji se nije vraćao kući i dalje se nije odvajao od komada hleba – amajlije.

Treći pešadijski puk i, sada već podnarednik, Zdravković, ovoga puta našli su se u ravnici Mačve. Prilikom jednog povlačenja na rezervni položaj desilo se da izgubi torbicu. Vratio se po svoju amajliju i našao je iako su se njegovi saborci protivili.

U bici na Kolubari je odlikovan, i tada je celim pukom počela da kruži priča o hlebu s početka balkanskih ratova. Tain je postao znamenje puka i svi su počeli da veruju da donosi sreću. Usledilo je mukotrpno povlačenje preko Albanije, zatim odlazak na Krf i Solun. I saveznici Francuzi počeli su da pričaju o komadu buđavog hleba u torbici srpskog vojnika. Posle rata, Zdravkovićevi saborci iz Pirota pričali su da su mu Francuzi nudili ogroman novac za ovo parče hleba, međutim, Aleksa nije hteo da izneveri majčin zavet.

– Posle proboja Solunskog fronta, Zdravković se 13. oktobra 1918. sa Trećim pukom pobedonosno vratio u Pirot. Posle rata, vlasnik taina se bavio terzijskim poslom, a izdahnuo je naprasno, 1941. godine, kada je bugarska okupaciona vojska ušla u Pirot – ispričala nam je Mila Savić.

Marija Penčić