Savršenstvo zida suza

30. 08. 2009. 22:00

Леонард Коен

„Neko vreme imao sam titulu pesnika, možda sam to i bio. A i titula pevača mi je dodeljena, iako sam jedva mogao da iznesem pesmu”, skromno će reći Leonard Koen. Možda i najosobenija figura u svetu muzike dolazi prvi put u Beograd. Publika će moći da vidi ovog kanadskog pevača i kantautora 2. septembra u Beogradskoj areni.

Koen, prema sopstvenom priznanju, nije nostalgičar, niti razmišlja o prošlosti. Ne smatra ni da treba zbog nečeg da žali, niti pak da čestita samome sebi, ali svestan je da „nema sve vreme ovog sveta”.

– Ako vam je sudbina da budete radnik koji se zove pisac, znate da svaki dan morate da radite. Ali, znate i da nećete uvek uspeti. Kada na sebe više ne gledate kao na junaka, shvatite da ovo nije raj. Ali, i da ovaj zid suza jeste savršen. Otkrio sam da mi je lakše ako ne očekujem pobedu – Koenove su reči.

Spisak umetnika na koje je stvaralaštvo Leonarda Koena uticalo, nepregledan je. Zato je možda najbolje usredsrediti se na album „I`m Your Fan” ili DVD „I`m Your Man”, gde su brojni poznati muzičari pevali Koenove pesme ili nadahnuto govorili o legendarnom Kanađaninu.

Nik Kejv se prisetio svog odrastanja u konzervativnom gradiću Vanagarati u australijskoj državi Viktorija.

– Došao sam kod prijatelja i njegova starija sestra je imala ploču „Songs of Love and Hate”. Bilo je neverovatno da neko u Vanagarati to ima. Pustila mi je album i to me je promenilo. Osećao sam se kao najveća faca na svetu, jer sam otkrio nešto što me je odvojilo od drugih. Ljudi kojima ostajem veran su oni koji su mi na konkretan način pokazali pravi put. Koen je to učinio.

Za Bona Voksa i Edža iz sastava U2 Koen je retko talentovan čovek. Edž Leonarda vidi kao profesorski glas u muzici.

– Ima skoro biblijsko značenje, autoritet, što proizilazi iz njegovog jedinstvenog pristupa stvaranju. Kada pomislim na Leonarda, setim se ranih dana hrišćanstva, kada se mislilo da ako želiš da čuješ božji glas, moraš da odeš na neko veoma tiho mesto. Za mene je Leonard čovek koji silazi sa planine sa kamenim pločama, a gore je razgovarao sa anđelima.

Bono smatra da su se mnogi pisci usudili da dođu do ivice razuma i pogledaju u taj veliki ambis. Ali, malo njih se glasno nasmejalo onome što su videli.

– To je božanska komedija. Veoma malo ljudi boravi na tlu kojim Leonard Koen korača. I koliko god mračan bio svet, on stvara nešto lepo iz ovog crnila. Pronalazi senke u crnilu koje ostavljaju utisak boje. Kod Leonarda imate osećaj da mu nije teško da čeka. Čeka pravi stih, oštru misao. Ne misli da je sve što je uradio sjajno. Eh, kada bismo mi imali ono što on odbacuje…

Bronislav Radulović, novinar i jedan od najvećih obožavalaca lika i dela Leonarda Koena u nas, kanadskog kantautora počeo je da sluša tek 1991. godine i to nakon što ga je zainteresovalo kako je bend „Sisters of Mercy” dobio ime. Ispostavilo se po jednoj od najpoznatijih pesama Koena.

– Postao sam zavistan od njegove muzike. Gledao sam ga prošle godine u Amsterdamu. Sa njim je na sceni desetak muzičara, besprekorna je produkcija, a osećaj fenomenalan. Za svoje godine na sceni je veoma živahan, pleni, ali on je ipak simpatični starac. Ne zaboravite da on 21. septembra puni 75 godina. On je sada na turneji zato što su ga pokrali advokati. To je za njega bio krah, ali za obožavaoce radost i dobitak.

Vladislav Bajac, pisac i direktor „Geopoetike”, ne samo da se može pohvaliti time da je uspeo da dođe do Koena, već se i sprijateljio sa njim. Bajac se priseća da ga je upoznao pre skoro trideset godina, kada je preveo na srpski njegovu knjigu pesama „Snaga robova”.

– Bilo je to 1981. godine. Znao sam da je tog leta bio na grčkom ostrvu Hidra gde je imao kuću. Proveli smo deo tog leta zajedno. Od tada, mi smo prijatelji. Sretali smo se svakih nekoliko godina kojekude po svetu, od Amerike do Beča. Telefonom i mejlom takođe smo u vezi. Sa njim sam napravio više intervjua i tako pomalo zlorabio taj divan odnos. Ali, on je za to imao razumevanja: mislio je da uvek treba i u prijateljstvu obaviti deo posla. Tako sam o njemu snimio i jednu TV emisiju 1984. godine.

Koen je, Bajac priznaje, jedan od malobrojnih veoma važnih kreativaca u njegovom životu. O njegovom pisanju ima visoko mišljenje, a o pevanju…

– On je sam za sebe, samoironično, još odavno rekao da je rođen sa zlatnim glasom. Znam mnogo šta o njemu, pa i mnoge prekrasne tajne. Ne verujem da će izaći na videlo ni kada budem napisao knjigu o njemu. Od tzv. Svete trojice savremenog popularnog stvaralaštva – Dilan, Koen, Ginzberg – imao sam sreću da znam svu trojicu. Ali, Koen je u poznavanju čovekove intime, a posebno one posvećene ženi, samoći i zen budističkoj dubini, neprikosnoven. Što bi u slengu rekli – on je moj čovek.

U dopisivanju sa njim, a povodom turneje i dolaska u Beograd, nasmejao ga je opaskom da kao najmlađi aktivan pevač i muzičar u skladu sa svojim godinama ima i najoptimističniji naziv turneje za koji je čuo – 2008/2009!

– Zar nije? Čitao sam dosta i dobrih i loših kritika sa Dilanove turneje koja je u toku, jednom lošem koncertu sam i prisustvovao. Lično sam kritikovao neke od Ginzbergovih nastupa. A Koen bi zbog već prilično izgubljenog glasa (šalimo se da više priča nego što peva), mogao da očekuje najviše negativnih kritika na ovoj turneji. Posle više od stotinu koncerata, nije doživeo nijednu. Znao sam da će tako biti. On je toliko voljen da mu se sve oprašta. I zaslužio je. U njegovom slučaju, nimalo se ne stidim svoje neobjektivnosti.

Jelena Koprivica