Naša igranka i MMF
Na sajtu Narodne banke Srbije juče je, na srpskom i engleskom, objavljen Memorandum misije MMF koji je sačinjen posle višednevnih razgovora s našom pregovaračkom stranom. Ko god za to ima volje i želje može da se „ispuza” na njega i da se obavesti o svim detaljima, a naročito onome što smo obećali da ćemo uraditi – do 20. oktobra, kada misija MMF-a, ponovo stiže u Beograd.
A obećali smo puno. Ne po broju stavki koje treba da ispunimo, već po onome u šta treba da dirnemo – u javnu potrošnju na svim nivoima, od najmanje lokalne samouprave do administracije u Nemanjinoj 11, kao personifikaciji prevelike i glomazne administracije na koju nam ide nešto manje od polovine nacionalnog kolača i zbog koje imamo deficite na sve strane.
Dakle, u narednih šest sedmica treba misiji MMF-a predočiti celovit koncept reforme javnih izdataka (administracija, školstvo, zdravstvo, javna preduzeća…) tokom idućih godina i time dokazati da smo, kao mala, zadužena i poprilično siromašna zemlja, spremni da trošimo samo onoliko koliko imamo. I naravno, da na vreme i uredno izmirujemo obaveze prema inostranim kreditorima, pa i MMF-u. Jednom su nam, nedavno, praštali dugove. Više, sasvim sigurno, neće.
Zato pitanje budžeta, naročito konsolidovanog, za sve male i velike kase na svim nivoima države, a naročito njegovog deficita koji nikako da popunimo, postaje početak kraja svih naših oklevanja da jednom zagrizemo u tu grozno kiselu jabuku. Da li vlada za tako nešto ima političkog kapaciteta, volje i želje, ostaje da se vidi, ali obećanje je dato. Uzmaka – nema.
Vlada je, istina, na raspolaganju imala i lagodniji izbor – da jednokratno poveća za jedan do dva procentna poena PDV. To su učinile i mnogo razvijenije i poreski uređenije zemlje od naše. Na to ju je i sam MMF podsticao. Ne. Odabran je dugoročno neuporedivo teži, rizičniji i po mnogo čemu neizvesniji put. Zašto?
Na to, ali i ostala pitanja odgovor nećemo dugo čekati od protagonista ekonomske politike i glavnih pregovarača sa MMF-om. Od njih se očekuje da u nepunih mesec i po dana pripreme i parlamentu predlože mere koje će doneti na desetine milijardi dinara ušteda u relativno kratkom roku – godinu, dve, najviše tri. Takva odluka pretpostavlja puno prethodnog rada, analitičkih i pouzdanih bilansnih činjenica. Treba zaviriti u svaku potbilansnu stavku i kao efekat svega toga desetinama hiljada ljudi – od činovnika, preko učitelja i zdravstvenih radnika do majstora i službenika – reći da su višak i uputiti ih na berzu rada. Bolno.
To Srbija nije uradila pre koju godinu kada joj je ostajala po milijardu-dve dolara viška privatizacionih prihoda, pa su se političari razbacivali svakojakim obećanjima već napuštenog NIP-a (nacionalnog investicionog plana). Sada je tu gde je. Dotakli smo dno. Svetska ekonomska kriza razgolitila je sasvim našu nezavidnu ekonomsku situaciju.
U strašnoj vremenskoj stisci treba sada pred MMF-om polagati popravni ispit. Pravu veliku maturu iz državničke i ekonomske odlučnosti da se u rđava vremena mogu donositi teške odluke. Lako neće biti, ali ako vlada ubedi svoje socijalne partnere, pa i većinu građana, da nas za koju godinu, ipak, čeka boljitak, vredi trpeti i sirotovati, a MMF će ionako interesovati samo krajnji rezultat – jesmo li našli rešenje za visok budžetski deficit. Sve ostalo je naša igranka.