Bauk etatizma

07. 09. 2009. 22:00

Vraća li Srbija socijalizam, samoupravljanje i državnu svojinu?

Pošto je izdržala krizu nepunu godinu i osam godina od početka demokratskih promena, srpska radnička klasa i politička elita kao da su se umorili od reformi i tranzicije. Radnici izgleda da od svih gazda najviše vole državu, jer je darežljiva i ne pita za cenu jer rasipa tuđi novac. S druge strane, političkim liderima su od svih glasača na sledećim izborima najmiliji radnici i zato ne pitaju koliko košta da ih potkupe novcem uzetim kroz veće poreze ili veće zajmove u inostranstvu.

Radnici firme „Zastava elektro” odbijaju da im gazda pokloni akcije, oni žarko žele da postanu državno preduzeće, da ih država „uzme” i da im obezbedi posao i plate. U niškoj fabrici duvana „Filip Moris” još ima radnika koji žale što je Duvanska industrija prodata i tvrde da bi bilo bolje da je ostala državna. U tekstilnom kombinatu „Raška” radnici spremaju radikalan protest jer im je obećano da će postati državna fabrika, a Poreska uprava im sprema stečaj. „Azotara”, „Petrohemija”, RTB „Bor”, kikindski Metanolsko-sirćetni kompleks, Paraćinska staklara... već su postali državna preduzeća, a tom statusu raduju se „Prva petoletka” i Fabrika kablova (koje niko nije hteo da privatizuje) i „Trajal” i „Ikarbus” u kojima radnici traže da država otera privatne gazde... U svim tim firmama radnici tvrde da su to bila odlična preduzeća. Pa zašto su propala? Zato što nisu imala tržište, tehnologiju, organizaciju, kapital, menadžment...

Pritisnut krizom i bez kreativnih rešenja, politički vrh poslao je još proletos pogrešnu zaštitničku poruku na pogrešnu adresu da će država brinuti o svim radnicima, ma gde oni bili.

Umesto da se pogleda istini u oči, naročito posle veoma obeshrabrujućih pregovora sa misijom MMF-a, vlasti i dalje radnicima poručuju da će biti para za plate bez obzira na to da li oni rade ili ne.

Niko se, za sada, ne pita – odakle pare? Iz kog budžeta? Ko je o tome odlučio? A kako će se birati novi direktori u podržavljenim firmama?

To su takoreći „tekuća” pitanja, ali ima i onih strateških. Na primer, da li je ovo što radi vlast zapravo poništavanje privatizacije iz 2001. godine kao temeljnog procesa ekonomskih reformi i srpske tranzicije?

Vlast je, čini se, podlegla uticaju antireformističkih snaga koje mesecima tvrde da je kapitalizam mrtav i u Americi. Kriza je, međutim, pogodila i druge (pa i susedne) zemlje u tranziciji, ali se država nigde ne pojavljuje kao vlasnik preduzeća. Naprotiv, u Hrvatskoj se država pod plaštom krize oslobađa vlasništva u mnogim firmama, pa i u razmaženim brodogradilištima.

Ukoliko politička vlast nastavi da koketira s radnicima, Srbija će biti jedina evropska zemlja koja je kapitulirala pred tranzicionim zamorom materijala.

Strani i domaći investitori i kupci nekadašnjih društvenih preduzeća i te kako će imati razloga da strahuju.

Bauk etatizma kruži Srbijom.