Ništa, a dobro
Pokušaj države da u jeku svetske finansijske krize i ozbiljnog budžetskog deficita otpočne sa sanacijom davnašnjih i dubokih unutrašnjih dugova zasluživao bi svaku pažnju, pa i podršku javnosti, da nije ozbiljne falinke u takvom naumu. Sve je lepo smišljeno, ali za ozbiljnije gašenje domaćih dugova nema osnovne „sirovine” bez koje sve pada u vodu – niko nema para. Država – pogotovo.
Nema dana da država, koja je ozbiljno godinama žmurila pred očitim bezakonjem u javnim finansijskim tokovima, jer su vlasnici preduzeća nekažnjeno mogli da isplaćuju zarade a da pre toga ne izmire poreze i doprinose za fondove zdravstva i PIO, ne ponudi rđavim platišama neku od pogodnosti, čak i oprost kamata, samo da jednom krenu sa urednim doznakama. U privredi, za sada, tišina i novo preračunavanje. Što da ne – isplati se dugovati. Pogotovo državi, jer ni ona nije revnosna u izmirivanju svojih obaveza.
Drugi, ali ništa manji izvor duboke domaće dužničke krize država pokušava da reši time što će dugove pojedinih firmi (Srpska fabrika stakla u Paraćinu, pančevačke „Petrohemija” i „Azotara” i još mnoge druge) prema javnim preduzećima („Srbijagas”, NIS, EPS) pretvarati u vlasničke papire, odnosno u kapital koji će, akobogda, kada ojačaju i vrednost akcija poraste, država prodati i naplatiti svoje potraživanje.
Namera države nije sporna. Da prezaduženim preduzećima olakša teret starih dugova i da im omogući pokretanje proizvodnje. Sasvim razumna ideja. Najlakše je firmu gurnuti u stečaj, pogotovo što država kao poverilac na to ima pravo, ali suština je, međutim, u nečem drugom – da se preduzeću pruži nova šansa i da ono polako uz oporavak proizvodnje otpočne i sa servisiranjem starih dugova.
Sve je to lepo i dobro zamišljeno, ali nečeg opet nema – para za obrtni kapital. S čime ta jadna i mučna preduzeća da pokrenu ruinirane mašine i proces proizvodnje. Para ni ranije nisu imala, pa su zidala dugove i gubitke. Na banke ni u jednoj varijanti ne mogu da računaju, ne samo zbog skupog novca. A država se i sama koprca u dubokom budžetskom deficitu.
Zaboravila se činjenica da se dug nikada ne može pretvoriti u kapital, osim ako država ili neko drugi, koji preduzima vlasničku akciju, nema pokriće u sopstvenoj aktivi ili budžetu, koji se onda smanjuje u vrednosti tog otpisa. Samo preduzeće tom operacijom ne dobija novi kapital, odnosno obrtna sredstva, već mu se samo formalno, računovodstveno, „otpisuje” ono čega ionako nema. Jedino što dobija je čistiji bilans. To može da ima pozitivnu dimenziju jedino u slučaju kada preduzeće zatraži kredit od banke. Produžavanje roka otplate duga je gotovo isto što i otpis, jer se odlaže na neodređeno buduće vreme, ali dodatnih obrtnih sredstava – nema.
Zbog toga ovaj pokušaj države da knjigovodstvenom, računovodstvenom, pa i vlasničkom „gimnastikom”, bez dodatnih par hiljada milijardi dinara „živih” para, reši pitanje domaćih dugova, podseća na jednu šaljivu, ali u našem slučaju dosta oporu mađarsku poslovicu – evo ti ništa, ali ga drži dobro. I držimo ga. Svojski. Za sada.