Drame sa ljudskim likom

10. 09. 2009. 22:00

Из филма „Жене без мушкараца” Ширин Несхат

Venecija, Lido – Završnica festivala konačno je donela nekoliko sasvim dobrih filmova nad kojima se vredi zamisliti.

Nemačko-francuski, debitantski film „Žene bez muškaraca”, iranske emigrantkinje, slikarke i angažovane konceptualne umetnice Širin Neshat, svakako je jedan od njih. Poetska, vizuelno izvrsno stilizovana i narativno izdašna drama Neshatove, vodi gledaoce u Iran, u leto 1953. godine, kada su sve nade ove zemlje za kompletnu samostalnost i nezavisnost, potonule zajedno sa inostranom intervencijom i potezima CIA. Kroz sudbine četiri prkosne žene, koje se skrivaju u usamljenoj kući sa prelepom baštom gde su konačno pronašle svoj mir, nezavisnost i prijateljstvo, autorka portretiše i reflektuje ključne istorijske momente u periodu kada je šah Reza Pahlavi pognuo glavu pred Britancima i Amerikancima, ukazujući ujedno na uzroke kasnijeg uspeha islamske revolucije, ali i događanja u današnjem Iranu.

Da je kojim slučajem „Žene bez muškaraca” snimljen u Iranu, sigurno je da ne bi prošao cenzorsku komisiju. Jer, ovo je prvi iranski film u kojem se vide naga ženska tela i telo žene koja je anoreksična, govori o slobodnoj volji žene da napusti muža, o prostituciji. Ovo je ujedno drugačija slika Irana i drugačija priča o ovoj zemlji, od svih onih koje smo u iranskoj kinematografiji gledali poslednjih decenija.

Drugačiji pogled na istoriju, na istorijsku i buntovnu 1968. godinu, nudi i sjajan italijanski film „Veliki san” slavnog italijanskog glumca i reditelja Mikelea Plaćida, koji duboko dira gledaoce iako su filmove na ovu temu gledali već mnogo puta. Sama filmska priča (kao uostalom i glavni muški lik), inspirisana je autobiografskim iskustvima samog Plaćida, koji je u vreme studentskih nemira na Rimskom univerzitetu, zaista bio policajac ubačen iza barikada među studente, koji je sanjao o tome da upiše akademiju i postane glumac. Njegov veliki san meša se sa snovima generacije koja je verovala da može da promeni svet i učini ga boljim. Nekadašnji policajac Mikele Plaćido, danas sa pozamašnom glumačkom i rediteljskom karijerom iza sebe, stvara uzbudljiv i kompleksan film, sa maestralno režiranim scenama sukoba studenata i policije.

Dobar utisak je pre nekoliko dana ostavio i novi film francuske feministkinje Kler Deni, jedan od četiri francuska filma u ovogodišnjoj glavnoj konkurenciji za nagrade. Njen „Beli materijal”, čija je radnja smeštena u neimenovanu državu Afrike u kojoj besni krvavi građanski rat, solidna je drama o snazi žene (tumači je Izabel Iper) da se bori za svoj život i opstanak plantaže kafe od čijih je prihoda generacijama živela njena porodica francuskih bahatih kolonista, koju razularena i slobode željna masa, sada prezrivo naziva „belim materijalom”.

Znatno slabiji utisak ostavio je film „36 pogleda sa vrha Sen Lua” francuskog klasika Žaka Riveta, kruta a sentimentalna drama, koja se događa unutar jednog provincijskog cirkusa. Ni novi film senzibilnog francuskog pozorišnog i filmskog reditelja Patrisa Šeroa nije opravdao očekivanja. Ispostavilo se da je njegov film „Proganjanje” prilično kalkulantska emocionalna drama o nesaglasju ljubavnog para, čiju disfunkcionalnost pojačava pojava muškarca, zaljubljenog u muža glavne junakinje.

Do kraja festivala ostaju još da se vide egipatski film „Putnik” Ahmeda Mahera, u kojem igra i legendarni Omar Šarif, italijanski film „Kasni sati” Đuzepa Kapotondija, „Soul Kitchen” Fatiha Akina, „Gospodin Niko” Jakoa van Dormela i još jedan od Milerovih „Filmova iznenađenja”...

-----------------------------------------------------

Pozitivni eho „Medenog meseca”

„Pokazavši za njega tipičnu veštinu u pričanju paralelnih priča, Paskaljević nam je dao film koji ne ostavlja ravnodušnim i koji bi svoj medeni mesec trebalo da doživi u programu filmskih festivala”, piše Lesli Felperin u svojoj kritici za američki časopis „Varajeti”, dok kritičarka „Holivud riportera” Debora Jang naziva Paskaljevića „majstorom dugog kadra, u kojem jedna emocija prati drugu poput talasa”, ističući i „majstorsko pričanje priče u prvoj srpsko-albanskoj koprodukciji”.

Ovo su samo neke od, inače, veoma dobrih kritičarskih reakcija na najnoviji film Gorana Paskaljevića „Medeni mesec” i njegov nastup u programu „Dani autora” na 66. Venecijanskom festivalu. U intervjuu za „Varajeti”, najavljenom na prvoj strani, Nik Holsvort ukazuje na Paskaljevićevu „hrabrost da snimi albansko-srpsku priču”, napominjući da Paskaljevićev film nosi snažnu poruku o želji oba naroda da budu deo evropske porodice. Levo orijentisani italijanski list „Manifesto”, na svojim političkim stranicama obezbedio je prostor za veliki intervju u kojem naš reditelj, između ostalog, govori i o problemima emigranata u Evropi. U uvodu novinar konstatuje i da je među brojnim filmovima koji imaju i političke argumente, na ovogodišnjem venecijanskom festivalu „Medeni mesec” najuspešniji i najozbiljniji.

Sve tri projekcije Paskaljevićevog filma bile su ispunjene do poslednjeg mesta i ispraćene aplauzima, a u Veneciji se saznaje da je „Medeni mesec”, osim u Francuskoj i Španiji, prodat i za distribuciju u Švajcarskoj, Austriji i Nemačkoj. Posle Venecije i Toronta, film će biti prikazan i na festivalima u Pusanu, Valjadolidu, Monpeljeu, Sao Paulu, Majamiju, Abu Dabiju, Antaliji i Solunu, gde će našem reditelju biti priređena retrospektiva i uručena nagrada „Zlatni Aleksandar” za životno delo.