Laneganovo bdenje

13. 09. 2009. 22:00

„Со­ул­са­верс”

Je­dan fi­lo­zof je imao obi­čaj da usred da­na ide uli­com no­se­ći upa­lje­nu sve­ću. Ka­da bi ga pi­ta­li za­što to ra­di, od­go­va­rao je: „Tra­žim čo­ve­ka.” Mu­zi­ka ar­ti­stič­kog ko­lek­ti­va ko­ji na­stu­pa pod ime­nom „So­ul­sa­vers” ba­vi se ne­vi­dlji­vim mra­kom ko­ji okru­žu­je lju­de. Opi­su­ju ga, is­pi­tu­ju, pre­me­ra­va­ju, tra­že mu kraj i po­če­tak.

Nji­hov no­vi al­bum „Bro­ken” sa­dr­ži tri­na­est pe­sa­ma. Sva­ka od njih pred­sta­vlja jed­nu eta­pu mrač­ne odi­se­je.

Da bi se ova­ko am­bi­ci­o­zan na­um uspe­šno re­a­li­zo­vao po­treb­no je sa­sta­vi­ti do­bru eki­pu. Dvo­jac ko­ji či­ni tvr­do je­zgro „So­ul­sa­ver­sa” – Rič Ma­kin i Ijan Glo­ver –taj pro­blem je re­šio an­ga­žo­va­njem Mar­ka La­ne­ga­na, ve­ro­vat­no naj­bo­ljeg rok pe­va­ča u ovom tre­nut­ku.

Nje­gov glas – ukra­šen ožilj­ci­ma ko­je su osta­vi­li opa­san ži­vot, jef­tin al­ko­hol, loš du­van i po­kva­re­ne že­ne – dao je neo­p­ho­dan ro­ker­ski kre­di­bi­li­tet ovom pro­jek­tu. Kao što se zna, La­ne­gan mo­že da pe­va i te­le­fon­ski ime­nik – pu­bli­ka će, sve­jed­no, ima­ti uz­vi­šen do­ži­vljaj, kao da slu­ša naj­po­tre­sni­ju rok pe­smu.

„So­ul­sa­vers” su eks­pe­ri­men­tal­ni, pro­du­cent­ski i re­miks tim. Slu­že­ći se elek­tron­skim in­stru­men­ti­ma i od­go­va­ra­ju­ćim apa­ra­tu­ra­ma oni pro­iz­vo­de zvuč­ne gro­ma­de ko­je, sa ar­hi­tek­ton­skim ume­ćem, sla­žu u za­ni­mlji­ve ce­li­ne. Te tvo­re­vi­ne se mo­gu do­ži­ve­ti kao hra­mo­vi zvu­ka.

Mark La­ne­gan se u tom kon­tek­stu po­ja­vlju­je kao vr­hov­ni sve­šte­nik. Nje­go­ve in­ter­pre­ta­ci­je se do­ži­vlja­va­ju kao mo­li­tve za spa­se­nje i oprost gre­ho­va. Ta­kav po­re­dak stva­ri – uz oči­tu na­klo­nost „So­ul­sa­ver­sa” ka kan­tri­ju, go­spe­lu, blu­zu i so­u­lu – či­ni ovu mu­zi­ku ko­mu­ni­ka­tiv­nom i re­le­vant­nom po naj­vi­šim ro­ker­skim stan­dar­di­ma.

Ar­ti­stič­ki me­tod „So­ul­sa­ver­sa” naj­bo­lje će se raz­u­me­ti ako se pa­žlji­vo pre­slu­ša­ju dve pe­sme dru­gih auto­ra ko­je se na­la­ze na re­per­to­a­ru al­bu­ma „Bro­ken”. Pr­va od njih je nu­me­ra Vi­la Ol­de­ma „You Will Miss Me When I Burn”. Kla­vir, ljud­ski glas i mra­čan, te­žak tekst tvo­re ma­gič­nu pri­zmu kroz ko­ju se umet­nič­ki do­ži­vljaj pre­la­ma i po­ja­vlju­je kao do­bro ute­me­lje­ni ali, na­ža­lost, pe­si­mi­stič­ki do­ži­vljaj ži­vo­ta.

Sa epo­hal­nom pe­smom Dži­na Klar­ka „So­me Mi­sun­der­stan­ding” stva­ri su do­ne­kle dru­ga­či­je. Ima­nent­ni ep­ski na­boj ove nu­me­re još je vi­še na­gla­šen – pre­tvo­re­na je u ve­li­čan­stve­nu sa­gu o ljud­skim ne­spo­ra­zu­mi­ma i nji­ho­vim po­sle­di­ca­ma. Spe­ci­jal­nim tret­ma­nom pri­bli­že­na je slič­nim, ve­li­kim pe­sma­ma Ni­la Jan­ga.

Gran­di­o­znost i ka­ko­fo­nič­ni pa­sa­ži na elek­trič­noj gi­ta­ri či­ne je ve­ćom od ži­vo­ta. Sa njom u uši­ma ’slu­šač’ po­sta­je sve­stan sop­stve­ne si­ću­šno­sti u op­štem po­ret­ku stva­ri.

Al­bum „Bro­ken” se mo­že do­ži­ve­ti na raz­ne na­či­ne. Ne­ki bi re­kli da je to si­la­zak na dno ljud­sko eg­zi­sten­ci­je uz po­mo­ću za­vi­tla­nog elek­tron­skog zvu­ka. Či­ni se da ga je, ipak, naj­bo­lje shva­ti­ti kao po­pri­šte još jed­nog pe­vač­kog tri­jum­fa Mar­ka La­ne­ga­na. Ovaj pi­o­nir gran­dža je po­sled­nji ču­var ro­ker­skog pla­me­na. Bdi nad njim i ču­va ga od ko­nač­nog utr­nu­ća.