Put vina vodi iz Vijačana

13. 09. 2009. 22:00

Вијачани: данас се ретко чује дечја граја (Фото С. Сабљић)

Od na­šeg do­pi­sni­ka
Pr­nja­vor – Ni­ka­da pre, do ove go­di­ne, u Vi­ja­ča­ni­ma, se­lu pr­nja­vor­ske op­šti­ne, ni­je za­o­ra­no vi­še pi­to­mi­ne. A ni za­sa­đe­no vi­še sad­ni­ca vo­ća. U Vi­ja­ča­ni­ma su i šta­le sve pu­ni­je sto­ke. Se­lja­ni, pot­po­mog­nu­ti ka­pi­ta­lom do ko­jeg je, ra­de­ći u sve­tu, do­šlo vi­še hi­lja­da vi­ja­čan­skih ga­star­baj­te­ra, uve­li­ko se pri­pre­ma­ju za put u Evro­pu. Ta­mo bi pr­vo tre­ba­lo da kre­nu sa vi­nom po ko­me se, ma­lo je to zna­no, Vi­ja­ča­ni već po­či­nju i pre­po­zna­va­ti.

Pre tri­na­est go­di­na Živ­ko Đa­jić i sin mu Go­ran za­sa­di­li su u rod­nom se­lu tri­sto­ti­nak čo­ko­ta. Da­nas ih je, na tri hek­ta­ra, bar še­zde­set pu­ta vi­še. Vi­no­gra­di po­ro­di­ce Đa­jić sa­da su naj­ve­ći pri­vat­ni po­sed pod vi­no­vom lo­zom u Re­pu­bli­ci Srp­skoj.

– Na­rav­no da ne mo­že­mo kon­ku­ri­sa­ti vi­na­ri­ma u Fran­cu­skoj, Špa­ni­ji i Ita­li­ji. Ali sa kva­li­te­tom do ko­jeg nam je i te ka­ko sta­lo, a druk­či­je se i ne ide u svet, mo­že­mo i mi po­nu­di­ti ne­što što je do­sta do­bro. Iako nam, za sa­da, sva pro­iz­vod­nja „pla­ne” uglav­nom na do­ma­ćem tr­ži­štu, ne od­u­sta­je­mo od Evro­pe i tr­ži­šta Evrop­ske uni­je na ko­me si­gur­no ima me­sta i za na­ša vi­ja­čan­ska vi­na – ka­že Go­ran Đa­jić na­zdra­vlja­ju­ći vi­nom ko­je će idu­će dve go­di­ne da „zri­je” ka­ko bi, po­sle to­ga, po­sta­lo „pu­no­let­no” i bi­lo sprem­no za tr­pe­ze i vi­no­pi­je.

Šan­se Vi­ja­ča­na su i u broj­nim pro­jek­ti­ma ga­star­baj­te­ra, po­seb­no u obla­sti pro­iz­vod­nje hra­ne, ko­je su oni već po­če­li da re­a­li­zu­ju u rod­nom kra­ju, ali i u is­ko­ri­šća­va­nju po­ten­ci­ja­la ve­li­kog hi­dro­a­ku­mu­la­ci­o­nog je­ze­ra Dre­no­va.

Vi­ja­ča­ni su sve do pre pe­de­set go­di­na bi­li naj­ve­će se­lo biv­še nam ze­mlje. Za vre­me Kra­lje­vi­ne Ju­go­sla­vi­je čak su ima­li svog pred­stav­ni­ka, sta­ri­nu Bo­ška No­va­ko­vi­ća ko­ji je „uvek kad bi ne­što kre­nu­lo niz­br­do išao kra­lju i mo­lio za po­moć”.

Po­ma­gao je Vi­ja­ča­ne i austrij­ski car Fra­nja Jo­sip ko­ji je „če­sti­tom na­ro­du i nje­go­voj sve­toj cr­kvi”, ka­ko su ta­da za­pi­sa­li hro­ni­ča­ri po­vo­dom osve­će­nja me­snog hra­ma, da­ri­vao broj­ne pred­me­te ko­je su sve­šte­ni­ci i pa­ro­hi­ja­ni ko­ri­sti­li pri­li­kom bo­go­slu­že­nja.

Za vre­me Dru­gog svet­skog ra­ta vi­ja­čan­sku cr­kvu Us­pe­nja pre­sve­te Bo­go­ro­di­ce bom­bar­do­va­li su „me­serš­mi­ti” Hi­tle­ro­vog raj­ha. Ni­jed­na bom­ba ta­da ni­je eks­plo­di­ra­la. I usta­ška ar­ti­lje­ri­ja tu­kla je cr­kvu, ali uza­lud. Osta­la je či­ta­va. Pe­de­se­tak go­di­na ka­sni­je, u je­sen de­ve­de­set i pe­te, pri­li­kom NA­TO bom­bar­do­va­nja voj­nih obje­ka­ta u pr­nja­vor­skom kra­ju, ne­da­le­ko od vi­ja­čan­ske cr­kve pa­la su tri „to­ma­hav­ka”. Ni­jed­na od tih ra­ke­ta ni­je eks­plo­di­ra­la.

– Bo­ži­ja pro­mi­sao sa­ču­va­la nam je na­šu sve­ti­nju. A i ko bi dru­gi. Is­pa­li­ti to­li­ko pro­jek­ti­la ko­ji su svu­gde dru­gde do u Vi­ja­ča­ni­ma ru­ši­li sve od­re­da, zna­či za­i­sta vo­lju sve­vi­šnjeg da i od na­to­va­ca sa­ču­va bo­go­mo­lju – ka­že je­rej Du­ško Po­po­vić.

U vi­ja­čan­skoj šu­mi Pre­vi­ja za vre­me Dru­gog svet­skog ra­ta bi­la je bol­ni­ca i za čet­ni­ke i za par­ti­za­ne. Sa­mo što su na spra­tu sta­ci­o­na­ra spa­va­li par­ti­za­ni, a u pri­ze­mlju čet­ni­ci. Ta „lju­bav” to­kom ra­ta ni­ka­da ni­je na­ru­še­na, a ni­ti je ika­da u Vi­ja­ča­ni­ma do­la­zi­lo do bra­to­u­bi­la­štva.

– U Vi­ja­ča­ni­ma je pre tri­de­set go­di­na bi­lo sto­ti­nak pr­va­či­ća, da­nas tek de­se­tak. Pre tri­de­se­tak go­di­na ni­je bi­lo ni­jed­nog, a da­nas je tri­sta de­set ne­že­nja. Mo­žda ovo naj­bo­lje go­vo­ri če­mu se i u ovom se­lu tre­ba na­da­ti bez ob­zi­ra na to što su Vi­ja­ča­ni uve­li­ko kre­nu­li pu­tem ko­jim bi tre­ba­lo da stig­nu do Evro­pe – na kra­ju će pro­sve­tar Ri­sto Po­po­vić.

Sla­vi­ša Sa­bljić