Po sta­rom – ne­će­ mo­ći

15. 09. 2009. 22:00

Стру­ка и на­у­ка на истом за­дат­ку, али вла­да од­лу­чу­је (Фо­то А. Ва­си­ље­вић)

Mo­del rav­no­te­že, na ko­me je eko­no­mi­ja Sr­bi­je po­či­va­la od 2001. do da­nas, ko­ji se osla­njao na vi­so­ku unu­tra­šnju po­tro­šnju za­sno­va­nu na pri­va­ti­za­ci­o­nim pri­ho­di­ma, za­du­ži­va­nje po sve­tu i pra­vlje­nje ogrom­nog spolj­no­tr­go­vin­skog de­fi­ci­ta, to­li­ko je „is­tro­šen” da mu po­prav­ke ne­ma. Mo­ra se me­nja­ti iz te­me­lja u ko­rist raz­vo­ja i in­ve­sti­ci­ja, ali uz oset­no ma­nju do­ma­ću po­tro­šnju na svim ni­vo­i­ma, šted­nju i re­for­mu jav­nog sek­to­ra, po­ru­ka je auto­ra stu­di­je „Mo­del rav­no­te­že mo­ra da se me­nja”, ko­ju su pri­pre­mi­li struč­nja­ci oku­plje­ni oko bil­te­na „Ma­kro­e­ko­nom­ske ana­li­ze i tren­do­vi”, či­ji su glav­ni ak­cen­ti ju­če pred­sta­vlje­ni no­vi­na­ri­ma u Eko­nom­skom in­sti­tu­tu.

Za ured­ni­ka pro­jek­ta Sto­ja­na Sta­men­ko­vi­ća di­le­me ne­ma. Ako že­li­mo da bar do 2015. stig­ne­mo u red ze­ma­lja ko­je zna­ju šta ho­će, ali ne po ce­nu vi­so­kog de­fi­ci­ta i spolj­nog du­ga, Sr­bi­ja već od idu­će go­di­ne mo­ra da tro­ši znat­no ma­nje ne­go do sa­da, ka­ko bi deo svog na­ci­o­nal­nog ko­la­ča mo­gla da usme­ri u in­ve­sti­ci­je. I to ne bi­lo ka­kve, već u one ko­je do­no­se no­vu pro­iz­vod­nju ro­be za iz­voz, no­va rad­na me­sta, stan­dard, ali i po­re­ze za mno­go jev­ti­ni­ju dr­ža­vu. A šta to zna­či?

Do sa­da smo „je­li” sve što to­kom go­di­ne stvo­ri­mo kroz bru­to do­ma­ći pro­iz­vod, plus spolj­no­tr­go­vin­ski de­fi­cit od šest do se­dam mi­li­jar­di evra. To vi­še ne­će mo­ći. Ni svet ne­ma tih pa­ra, a uslo­vi za­du­ži­va­nja su sve te­ži. Mo­ra­ju se, da­kle, pro­na­ći re­še­nja da mak­si­mal­no kod ku­će tro­ši­mo sve­ga 75–80 od­sto BDP-a, a da osta­lo ko­ri­sti­mo za raz­voj i ser­vi­si­ra­nje sve ve­ćih spolj­nih du­go­va.

Dr­ža­va, ko­nač­no, mo­ra da stvo­ri ta­kve tr­ži­šne uslo­ve i pri­vred­ni am­bi­jent u ko­ji će stran­ci ra­do do­ći sa svo­jim di­rekt­nim, grin­fild in­ve­sti­ci­ja­ma, jer je Sr­bi­ja, ka­ko je pod­se­tio Sta­men­ko­vić, već du­bo­ko de­in­du­stri­ja­li­zo­va­na ze­mlja. S ras­po­lo­ži­vom teh­ni­kom i teh­no­lo­gi­jom sve­tu ne­ma­mo šta da po­nu­di­mo, jer smo u raz­vo­ju za­u­sta­vlje­ni na ni­vou 1990. go­di­ne.

Od 2002. do pro­šle go­di­ne Sr­bi­ja je be­le­ži­la so­lid­ne sto­pe ra­sta BDP – oko 5,4 od­sto go­di­šnje u pro­se­ku, ali u toj op­štoj sto­pi je raz­men­lji­va do­bra, ko­ja je i pred­met iz­vo­za sve­ga 1,6 od­sto, dok su uslu­ge vi­še­stru­ko iz­nad to­ga, a njih ni­ko ne­će da ku­pi. Za­klju­čak je sam po se­bi ja­san.

Za Vla­di­mi­ra Vuč­ko­vi­ća, jed­nog od sa­rad­ni­ka na pro­jek­tu, su­šti­na stva­ri je ne sa­mo u do­bro oda­bra­nim stra­te­škim prav­ci­ma raz­vo­ja, već i u te­melj­noj re­for­mi jav­nog sek­to­ra u naj­ši­rem smi­slu, jer sa­da­šnja pri­vre­da ne mo­že vi­še da je iz­ne­se. Ovo se po­seb­no od­no­si na so­ci­jal­ne iz­dat­ke iz bu­dže­ta – za sub­ven­ci­je pri­vre­di i pen­zi­o­ni fond.

Mi­la­din Ko­va­če­vić je još jed­nom pod­se­tio da dr­ža­va ko­nač­no mo­ra da „za­ga­zi u hlad­nu vo­du” re­for­mi ce­lo­kup­nog jav­nog sek­to­ra, od naj­ma­nje lo­kal­ne sa­mo­u­pra­ve do dr­ža­ve oli­če­ne u Ne­ma­nji­noj 11. To se od­no­si i na upra­vlja­nje jav­nim pred­u­ze­ći­ma,po­put EPS-a ili „Te­le­ko­ma”. To pod­ra­zu­me­va i uno­sni­ju eks­plo­a­ta­ci­ju dr­žav­ne imo­vi­ne i jav­nih do­ba­ra či­me bi se pu­ni­li so­ci­jal­ni fon­do­vi, na­ro­či­to Fond PIO, a ti­me uma­nji­la ili eli­mi­ni­sa­la za­hva­ta­nja iz bu­dže­ta.

O ne­mi­nov­noj ra­ci­o­na­li­za­ci­ji jav­nih ras­ho­da i ras­te­re­će­nju pri­vre­de, pre­no­še­njem po­re­skog op­te­re­će­nja sa tran­sak­ci­ja na imo­vi­nu, go­vo­rio je i Mah­mud Bu­ša­tli­ja i za­me­rio vla­di što je do­no­še­njem no­vog za­ko­na o ze­mlji­štu i gra­đe­vi­ni us­po­ri­la ko­rak re­for­mi oba­ve­znih so­ci­jal­nih fon­do­va, jer je sa­da ve­o­ma te­ško spro­ve­sti do­bru ide­ju o kor­po­ra­ti­vi­za­ci­ji ze­mlji­šnih fon­do­va i jav­nih pred­u­ze­ća.

--------------------------------------------------------------------

Za­hval­nost stru­ci

Mi­ni­star­ka fi­nan­si­ja Di­a­na Dra­gu­ti­no­vić je upu­ti­la ne­ko­li­ko bi­ra­nih re­či za­hval­no­sti stru­ci na kva­li­tet­nim i kva­li­fi­ko­va­nim su­ge­sti­ja­ma u pred­sta­vlje­noj stu­di­ji, ali joj se, ipak, uči­ni­lo da ni­je do­bi­la od­go­vor na jed­no­stav­no pi­ta­nje – mo­že li Sr­bi­ja s pri­vre­dom u re­ce­si­ji i vi­so­kim so­ci­jal­nim tro­ško­vi­ma (pen­zi­je, obra­zov­ni si­stem, zdrav­stvo itd.) da ide na sma­nje­nje po­re­za za či­je se kre­sa­nje eko­no­mi­sti za­la­žu ne bi li, kao dr­ža­va, pri­vu­kli stra­ne in­ve­sti­to­re.

Ovu go­di­nu će­mo, ka­ko re­če, za­vr­ši­ti sa oko 4,5 od­sto bu­džet­skog de­fi­ci­ta u BDP-u. Sa MMF-om je do­go­vo­re­no da do­go­di­ne to ne bu­de vi­še od 3,5 pro­ce­na­ta. Pi­ta­nje je, s ob­zi­rom na vi­so­ke iz­dat­ke ko­ji vla­du oče­ku­ju, da li će taj pro­ce­nat bi­ti do­vo­ljan. Mo­žda će nam bi­ti po­tre­ban ko­ji pro­mil vi­še. Mo­žda kao Ma­đar­skoj od 3,8 do če­ti­ri od­sto.

Pre­ma nje­nim re­či­ma, Sr­bi­ja ne­ma al­ter­na­ti­vu za aran­žman sa MMF-om, ne sa­mo zbog pa­ra ko­je tre­ba od po­vu­če­mo, već zbog ja­sne po­ru­ke osta­lim svet­skim kre­di­to­ri­ma – da je Sr­bi­ja pouzdan part­ner u ko­ju va­lja bez ri­zi­ka ula­ga­ti.