Radno mesto bez predrasude

10. 01. 2008. 14:33

(Фото Раде Крстинић)

U maju prošle godine objavljen je javni poziv za zapošljavanje osoba sa invaliditetom. U Nišu su postignuti prilično skromni rezultati, ali u ovdašnjoj filijali NSZ kažu da nisu ni očekivali velike rezultate, budući da se teško oslobađamo predrasuda kada su u pitanju osobe sa nekim telesnim nedostatkom, iako su one u svemu ostalom ravnopravne.
Pri zapošljavanju ovih osoba daje se pomoć od sto hiljada dinara za opremanje radnog mesta, kao i refundiranje zarade u visini od 80 procenata od prosečne mesečne zarade. Ta pomoć daje se poslodavcu godinu dana, posle čega ih prima u radni odnos. U Nišu je potpisano šesnaest ugovora za devetnaest osoba.

Osobe sa invaliditetom uglavnom zapošljavaju privatnici.

– Nažalost, postoje velike predrasude prema ovakvim licima. Ako se radi o fizičkom invaliditetu, osoba u kolicima ima problema samo za posao koji podrazumeva hodanje, a za sve ostale poslove je potpuno sposobna. Obično se misli da je takvo lice samo delimično sposobno ili da je nesposobno, što je pogrešno – ističe Mirjana Jevtić-Petković, direktor niške filijale NSZ.

Za kompjuterom će, recimo, takva osoba raditi kao i svi ostali. Ona ima samo problem da uđe u organizaciju gde radi i da izađe iz nje. Tu su već napravljeni vidni pomaci uklanjanjem arhitektonskih prepreka na trotoarima i ulazima.

– Vrlo često se pogrešno koristi izraz "lice sa posebnim potrebama". Te osobe imaju potrebe kao i svaki drugi čovek, samo ih zadovoljavaju na specifičan način. Onaj ko može da hoda, on će hodanjem stići do radnog mesta, a onaj ko ne može da hoda, stići će na štakama ili u kolicima, ali tamo gde stignu, imaju iste potrebe. Znači, nije bila specifična njihova potreba već način ostvarenja potrebe. Za sve ostalo su sposobni – pojašnjava naša sagovornica. Jedna takva osoba bez problema radi i u kabinetu gradonačelnika Niša.

Po mišljenju Mirjane Jevtić-Petković, mi u suštini imamo lični strah jer ne znamo šta da radimo sa osobama sa invaliditetom i onda se radije povlačimo. Tako ih nepravedno stavljamo u još jednu izolaciju, pored već postojeće. Ljudi ne kontaktiraju sa njima, bojeći se da ih ne povrede.