Maestro meteorske karijere
Данијел Хардинг
Verovatno najjači programski adut 41. Bemusa, koji je pred vratima (od 3. do 19. oktobra) jeste predstavljanje izvrsnog amsterdamskog Rojal koncertgebou orkestra. Ovaj izuzetan muzički događaj je 7. oktobra u „Sava centru”, a ispred holandskih muzičara, koji će izvesti Janačekove „Laške igre” i Malerovu Simfoniju br. 1 stajaće mladi britanski dirigent Danijel Harding (1975). Poznat je po svojoj zaista meteorskoj dirigentskoj karijeri, za šta su poprilično zaslužni i slavni maestri Sajmon Retl i Klaudio Abado, koji su ga veoma rano promovisali kao svog asistenta. I, malo pomalo, nova zvezda je rođena. Iako godina nije prošlo mnogo Hardingova umetnička biografija već je za jednu podebelu knjigu u kojoj bi njen junak često bio opisivan atributima: moderan, brz, dinamičan, eksplozivan... U to ćemo se, uskoro, uveriti.
Da li danas postoji nešto što bismo nazvali „modernim” dirigovanjem?
Sve se promenilo oko nas, pa zašto ne i dirigovanje. I danas se mnogo priča o onoj staroj generaciji dirigenata, o Toskaniniju i drugima, ali često ih opisuju i kao „diktatore”, u svom odnosu prema muzičarima, kod kojih su neretko izazivali i istinski strah. Ova moderna vremena su drugačija, došlo je do značajnih civilizacijskih pomaka u svim oblastima i pravcima. Tako i stav prema autoritetu nije više isti. Prema tome, modernizovalo se i dirigovanje. Maestro ima civilizovaniji i više demokratski odnos prema muzičarima, što pre svega vidim kao refleksiju opštih promena u društvu.
Vaša profesionalna preokupacija, moglo bi se reći, podjednako je podeljena između simfonijskog i operskog repertoara. Ipak, postoji li muzika koju preferirate?
Dirigovanje u operi me posebno inspiriše, to je stvarno nešto najlepše. Međutim, u to je uključeno mnogo faktora: dobri pevači, dobar orkestar, reditelj... I mora proteći prilično vremena dok se sve to ne sprovede u delo. Ali kad se to delo završi – kako valja, naravno – onda dobijete nešto što meni fantastično izgleda. A kada je reč o dirigovanju simfonijskim orkestrom, to je onda već nešto drugo, jedna malo privatnija stvar. Tu ste vi i orkestar. Sve se znatno lakše organizuje i – lakšim putem stiže se do publike.
Dirigovali ste gotovo svim velikim svetskim orkestrima, čuvenim simfonijskim ansamblima iz Londona, Beča, Drezdena, Minhena, Frankfurta i Berlina, Osla i Stokholma, Pariza i Liona, Milana i Rima, Filadelfije, Los Anđelesa, Toronta... Duga je ta lista. Kakav to jedinstven kvalitet poseduje Rojal koncertgebou orkestar, po nekima danas najbolji na svetu?
Svi navedeni orkestri su visokog kvaliteta i sa određenim specifičnostima svojih aktera. Ono što je najkarakterističnije za Koncertgebou, što je njihova najbolja osobina – to je orkestar koji sjajno sluša. Ti muzičari zaista umeju da slušaju jedni druge, što nije nimalo lako kada imate sto ljudi na podijumu. Oni su u tome izuzetni. Veoma je značajno i što su se predstavljali u veoma dobrim dvoranama u kojima se mogao lepo čuti taj njihov osoben, prelepi zvuk.
Ugled ovog orkestra stvaran je i jednim posebnim odnosom prema Gustavu Maleru, njegovoj muzici i izuzetnim izvođenjima njegovih velikih simfonija. Kakav je za vas izazov izvoditi Malera upravo sa njima?
Pa kad već govorimo o tome, recimo i da ovaj orkestar ima dugu istoriju izvođenja dela slavnog kompozitora. Što, dabome, nosi sa sobom i dobre i loše stvari. Oni su orkestar koji vrlo dobro poznaje njegov opus i imaju ideju kako će ga svirati. Maler je inače uvek izazov, samo što je jako lepo kada u to uđete sa ovakvim muzičarima, fleksibilnim i otvorenim i za druge načine sviranja. Podsetio bih i da je izvoditi Malera nešto što se smatra visokom privilegijom. Baviti se njegovom muzikom podrazumeva i visok nivo sviranja, jer samo to vam omogućuje da ga interpretirate na način u koji vi verujete.
Vaš poslovni kalendar veoma je pun, tako da dobar deo godine provedete na putovanjima. Šta je sa onim što vam preostane za odmor, relaksaciju?
Najlepše je biti kod kuće i – ništa ne raditi. To je, mislim, najbolji odmor za nekog ko na raspolaganju ima samo nedelju, ili dve, u dugoj godini. Jednostavno, provedem to malo slobodnog vremena sa porodicom, pročitam knjigu, gledam fudbal na TV... I baš te male, obične stvari upravo vam učine život tako lepim.
U tom porodičnom portretu su i supruga violistkinja i vaša deca. Da li se i potomci spremaju za put u svet muzike?
To još ne znam, ali istina je da oni odrastaju okruženi muzikom i doživljavaju je kao nekakvu sasvim običnu, kućnu stvar. Mi ih stvarno ne guramo u sve to niti vršimo uticaje kako treba da krenu našim stopama, međutim oni već sviraju „svoje” instrumente: kći čelo, a sin klavir. I zasad vidim da ih to ispunjava priličnim zadovoljstvom... Šta će posle biti...?
Instrument vaše mladosti bio je truba. Kakvo je danas njeno mesto u vašem životu?
Nekad sam učio za trubača i taj instrument bio mi je ulaznica za orkestar, gde sam još puno toga važnog o muzici naučio. Orkestar vam je i jedna velika škola. Kao mladić sa trubom ja sam posmatrao šta radi dirigent, tako da mi je taj instrument, u stvari, otvorio uši i oči za muziku. Danas, nažalost, trubu više ne sviram, čak je i ne posedujem.
Muharem Šehović
-----------------------------------------------------------
Dirigent u fudbalskom dresu
Priča se i kako ste veliki navijač „crvenih đavola”, čak i da na probama ponekad nosite dres Mančester junajteda. Otkud toliko ljubavi jednog dirigenta za ovaj poznati fudbalski „orkestar”?
To je stara dečačka ljubav. Moja majka je iz dela grada gde se nalazi čuveni stadion Old Traford, premda ona baš i ne navija za njih, ali ja sam poput većine moje tamošnje rodbine odavno postao verni navijač Mančester junajteda. Rođen sam u Oksfordu, međutim, kao tinejdžer živeo sam u Mančesteru, i to je svakako puno uticalo na tu moju fudbalsku orijentaciju. Premda sam danas malo podalje od svega toga. Živim u Parizu.