Realna slika Srbije

Marinko M. Vučinić

06. 10. 2009. 22:00

Šta je danas stvarna slika Srbije i možemo li u ovoj medijskoj kakofoniji prepoznati njeno pravo lice. Da li je razorni ideološki i politički duh devedesetih godina izašao iz boce ili se radi o još jednom političkom lovu u mutnom. Iz redova nekih predstavnika građanske Srbije mogu se čuti ocene o fašizaciji zemlje, apsolutnoj dominaciji nasilja i sile u javnom i političkom životu, preovlađujućoj ksenofobiji i rasizmu. Pokazalo se u poslednjim nedeljama da su ocene o nadirućem fašizmu imale svoje utemeljenje i da se svako argumentovano dovođenje u pitanje ovako profilisane ocene svodi na ideološke manipulacije, nacionalni ekstremizam i smišljenu relativizaciju nikad poraženog nacionalizma. Ovu poziciju najbolje odslikavaju reči Vladimira Arsenijevića: „Srbija je danas, tužna zaostala, desničarska, palanačka državica, ksenofobična, nepoverljiva, dozlaboga konzervativna, skučene, tabloidne svesti – dezorijentisana iznad svega. Ponekad se čini da iz ovog kovitlaca nema pravog izlaza”.

S druge strane, javljaju se glasovi koji upozoravaju da se ne može čitav društveni i politički život u Srbiji poistovetiti sa delovanjem ekstremističkih grupa i organizacija koje se prešle onu demarkacionu liniju demokratskog društva i pribegle otvorenom nasilju i samim tim sebe isključile iz demokratskog života društva. One u isto vreme predstavljaju i negaciju srpske nacionalne ideje jer ona se ne može braniti i zastupati nasiljem, populizmom i ideološkom konfuzijom. Reagovanje desetina hiljada ljudi na provalu nasilja i pogibiju nedužnog navijača iz Francuske označilo je neophodnu civilizacijsku barijeru koja postoji u svakom demokratskom društvu. Još jednom se pokazalo da samo jako društvo, delatna javnost i samosvesni građanin mogu biti najvažnija i najefikasnija odbrana demokratskog društva. Veoma je važno da se u ovom kovitlacu ideoloških obračuna i uzburkanih strasti ne dođe do političke manipulacije nacionalnim identitetom i nacionalnim osećanjima. Očigledno je da iz redova nekih građanskih ideologa potekla prava bujica napada i diskvalifikacija i na sam pomen srpskog nacionalnog identiteta i interesa. Ide se u ovim osporavanjima do njegove potpune negacije i eliminisanja iz javnog života.

Mi, inače, posedujemo retku osobinu da smo veoma skloni samonegaciji i samooptuživanju, ona nastaje uvek nakon velike nacionalne egzaltacije, ne uzimajući uvek u obzir celinu političkih i istorijskih događanja. Veoma je važno utvrditi granicu do koje jedan narod može ići u svom nacionalnom mazohizmu i samooptuživanju. Ovih dana izgubljena je toliko neophodna ravnoteža i odmerenost u sagledavanju uzroka i posledica, razbuktavanja i razobručavanja nasilja na našim ulicama. Zato se i postavlja pitanje da li je ovo pravo lice Srbije, jer ono ima i drugu stranu, samosvesnu, nacionalno osvešćenu, okrenutu jačanju uticaja javnosti i stabilizaciji demokratskih institucija. O tome je svedočio i švedski ambasador Krister Bringeus: ,,Srbija se trudi, želi i stremi da bude članica EU, a jedna od osnovnih vrednosti jeste tolerancija. Zato je i celo srpsko društvo na ovaj napad reagovalo s velikim gnušanjem. Ali ne smemo da zaboravimo da se ovakvo ponašanje huligana ne događa samo u Srbiji već da toga ima u drugim zemljama, pa i u Švedskoj. Verujte da sam dobio iznenađujuće veliki broj komentara o pitanju ovog prijema. Jedan broj ljudi mi je prilazio na ulici i čestitao mi. Bilo je i negativnih komentara, ali većina je pozitivno reagovala. To me samo učvršćuje u ubeđenju da je Srbija tolerantno društvo”.

Ovo nije vreme za trijumfalizam i ideološku isključivost već jedinstvena prilika za odbranu i unapređivanje temeljnih demokratskih načela u našem društvu. Jedino tako ćemo moći da spoznamo koje je pravo lice Srbije.

publicista