Ravnogorstvo kao tradicija

14. 10. 2009. 22:00

Gotovo pre pet godina pripadnike ravnogorskog pokreta i Jugoslovenske vojske u otadžbini (JVuO)Zakon o pravima boraca, vojnih invalida i članova njihovih porodica uvrstio je u borce NOR-a, ali je podzakonski akt, koji je potom donesen, tako skrojen da još niko nije ostvario pravo koje mu po zakonu pripada, rečeno je ovih dana u Udruženju pripadnika JVuO 1941–1945. u Beogradu.

Evo kako je ravnogorski pokret doživela njegova pripadnica, američka novinarka Mičel Rut, koja je zbog svoje „četničke delatnosti u Jugoslaviji“ uhapšena i provela nekoliko meseci u zatvoru Gestapoa u Beogradu 1941. godine. Ona je ocenila: „DragoljubMihailović kombinuje srpsku ideju i instinktivno nacionalno junaštvo sa svojim genijem za upravljanje, čime je zapanjio svet“ (The Serbs choose war, by Ruth Mitchell, Garden City, New York 1943, str. 26).

Činjenica je da je ravnogorski pokret legalan i legitiman, dok jepartizanski pokret (partizan na fr. znači partijski borac) ilegalan, a partizani kao vojska KPJ – paravojska. Saveznici su Titove partizane priznali tek posle Teherana, decembra 1943, a kralj Petar II, kao vrhovni komandant, tek posle dovođenja Šubašića na čelo jugoslovenske vlade juna 1944. godine i postizanja sporazuma Tito–Šubašić.

No kada je 36 godina posle solunskog procesa (suđenje pukovniku Apisu) Titova država imala smelosti i volje da ga obnovi i dokaže da je Apis nevino osuđen, zašto, posle njegove smrti, država nije uradila i u slučaju đenerala Mihailovića? Najpre bi se tako stalo na put neznanju i ispravile istorijske greške i zablude i danas bi mnogo toga bilo jasnije. Znalo bi se da srpski oficirski kor nije imao diskontinuitet, o čemu je još 1973. godine pisao i Milovan Đilas, pominjući ravnogorsku (solunsku) oficirsku grupu i videći „opasnost da će preuzeti vlast posle nemačkog sloma i da time spasu zemlju od komunista“ pa je izmislio da oni propagiraju ideju „Velike Srbije” i čišćenje u Bosni i Dalmaciji svih „Turaka“ i „Hrvata“ (Memoir of a Revolutionary).

Partizansku vojsku su dobrim delom zloupotrebili jugoslovenski komunisti za ostvarenje svog cilja – osvajanja vlasti. Titova vojska nije mogla da porazi JVuO, već su to posle tri bezuspešne ofanzive u 1944. godini uradili saveznici (Teheranski sporazum i Čerčilova tajna direktiva s početka 1944: „Ubuduće, Mihailovićeve snage biće predstavljene, ne kao rodoljubi, već kao terorističke bande”, Majkl Liz, Silovanje Srbije). Saveznici su to uradili na vrlo perfidan način: uporedo kroz naoružavanje partizana razoružavali su JVuO (mobilizacijski kontingent 701.000 vojnika), i, kad to nije pomoglo, na brzinu je odlučeno (Tito je septembra tajno i iznenada doputovao u Moskvu) da se u sve to uključi sovjetska Crvena armija i bugarska armija.

Da jedna takva ocena stoji potvrđuje i pismo CK KPSS od 4. maja 1948. godine: „Sovjetska vojska došla je da pomogne jugoslovenski narod. Ona je uništila nemačke zavojevače, oslobodila Beograd i na taj način stvorila uslove potrebne da se KPJ dočepa vlasti... ”

U suštini, obnovljen proces vođiravnogorskog pokreta, i komandantu JVuO armijskom đeneralu Mihailoviću, pokazao bi zbog čega je došlo do Čerčilove zablude da će Tito ispoštovati a ne izigrati međunarodne sporazume i neće uvoditi komunizam u Jugoslaviju.Čerčil se prihvatio nečasne uloge pa je vodio specijalnu operacijuza uništenje JVuO i razjasnio mnoge ratne zločine na desetine hiljada pobijenih vojnika i civila po „Nečajevljevoj metodi“. Tako obnovljen proces ne bi bio prekrajanje istorije,naprotiv.

Generalštabni pukovnik u penziji