Gospodin
Tokom prosečnog ljudskog veka reč gospodin promenila je dosta značenja.
Lako je bilo za vreme kralja; seljaci su bili na selu, a gospoda u gradu. Posle su se stvari zakomplikovale. I na selu su pronađena gospoda. Nazvali su ih kulacima i nisu se dobro proveli u izvesnom istorijskom trenutku. U gradovima su obeleženi ali i podeljeni na „poštenu“ i „nepoštenu“ inteligenciju. Naročito se situacija s gospodinom zamrsila kad su drugovi posle rata odbacili svoje drugarice i kao deo ratnog plena poženili se balerinama, glumicama i lepoticama iz gospodskih familija. U odnosu na njihove očeve, pa i prote i lekare, bili su ambivalentni. Nije lako reći „Druže proto!“, malo je lakše: „Druže doktore!“, ali sa zortom jer mu daješ život u ruke.
Ima onaj vic o tome kakoje Mika Špiljak prilikom audijencije kod pape na njegovu ljubaznost „Pozdravite gospođu!“ uzvratio: „Pozdravite i Vi Vašu!“ Konsterniranoj pratnji se opravdao: „Pa nisam mogao reći drugaricu, ipak je to papa!?“
Potomci pobeđene gospode nakon više decenija preuzeli su ponovo vlast od drugova. Neće se svi složiti s ovom konstatacijom, smatrajući da je mimikrija učinila svoje i da su se dojučerašnji drugovi samo preobratili u sadašnju gospodu. Pa dobro, jer poznata je psihološka činjenica da su konvertiti uvek temperamentniji zagovornici nove ideologije. Vratila su se gospoda, nestali su drugovi. Na tom dugom putu kroz vreme izgubili su se neki atributi gospodina. Sada je svako gospodin, bilo da živi na selu bilo u gradu. Došli smo u situaciju da moramo razlikovati gospodina od Gospodina. Ovog poslednjeg krase dostojanstvo, suzdržanost, pristojnost u ophođenju, kultura ponašanja i izražavanja, altruizam, poštovanje pravila u kojima je veoma važno poklanjanje pažnje, kako bližnjima tako i drugim ljudima, dijalog, razumevajući stav prema neistomišljeniku... Kad imamo sreću da sretnemo takvog Gospodina, „odma’ će nam se ka’sti“. To jest, prisustvo Gospodina ima izvesnu dozu harizmatičnosti. Nije to zato što će on uvek ustati u prisustvu dame, pa će biti primećen. Stvari su mnogo kompleksnije. Neki smatraju da su za proizvodnju tog proizvoda potrebne barem tri generacije, da je prosto nemoguće iskočiti iz opanaka u lakovane cipele. Prečica je jedino moguća preko umetnosti ili izrazite intelektualne snage. No, potrebno je dosta dodatnog brušenja da bi bio stvoren Gospodin. Kako već neko vreme živimo u globalnom selu, potrebno je semantički vrednovati našeg gospodina. On je nešto više od američkog mistera, nešto manje od engleskog sera. Otprilike se poklapa s talijanskim sinjor.
Buržoazija je namestila sitnu prevaru. Odjednom smo svi postali gospoda, a to je u krajnjoj liniji kao da nije niko. Ipak gospoda postoje. Oni su onaj bolji deo nas, ono čemu treba da težimo u svakodnevnom životu, oni su so nacije koja joj poboljšava ukus. Nije važno što im zavidimo, što smo skloni da nipodaštavamo njihove kvalitete, smatrajući ih preživelim. Ipak negde u dubini želimo biti kao oni. Postoji jedna specifičnost gospodstva s ovih prostora. Ono nije uvek adekvatno imetku. Postoje potomci gospodskih familija, koji su zadržali taj stav prenoseći ga familijarno nesvesnim putem. Drugim rečima, postoje mnogo bogatiji ljudi ali koji nisu gospoda, postoje osiromašeni predstavnici plemenitih obitelji iz prošlosti, koji su zadržali dostojanstvo. U turbulentnim vremenima oni su naoko kao mimoza, prvi stradaju, ali gledano iz istorijske perspektive pokazali su se kao čvrsta korenika i izdržljivi su u primanju udaraca kojima život na ovoj balkanskoj vetrometini obiluje. Za gospodu i drugove vredi ona posleratna anegdota. Oslobodilac ubeđuje domaćina da njegovo selo ima četiri hiljade stanovnika. Domaćin će: „Ma, nema, nego dve hiljade.“
„Kako to kad je pre našeg dolaska tu bilo dve hiljade četnika, a sada je dve hiljade partizana!?”
Gospoda su tokom istorije pokazala da znaju gospodariti. Tako je jedna od najprosperitetnijih republika bila mletačka, gde je vladala „signoria”, koja je među sobom birala dužda na godinu do dve, i Dubrovačka republika gde su gospari birali kneza na mesec dana.