Evroatlantska konfuzija
Церемонија пријема Албаније и Хрватске у НАТО Фото НАТО
Od našeg specijalnog izveštača
Brisel, oktobra – Protivnici saradnje i eventualnog učlanjenja Srbije u NATO kao glavni argument za svoj stav najčešće navode činjenicu da je alijansa 1999. godine bombardovala Srbiju. Ovaj argument se sve češće čuje i iz vladajućih političkih elita u Beogradu, uz povremeno isticanje da je javno mnjenje protiv evroatlantskih integracija, kao i da je Srbija proglasila vojnu neutralnost.
Budući da ne postoji ozbiljna rasprava o ovoj temi, slučajno ili ne, zanemaruju se brojne činjenice, kao što je ona da je za stvarnu vojnu neutralnost neophodno da taj status države priznaju njeni susedi i velike sile. Zanemaruje se i da je 1999. i Crna Gora bombardovana, a danas ta sada samostalna država čini sve diplomatske napore da se pridruži klubu 28 saveznika. NATO je bombardovao i Srbe u Republici Srpskoj 1995. godine, a danas čelnici ovog entiteta u Bosni i Hercegovini se bez izuzetka zalažu za ulazak BiH u NATO. Štaviše, u tome imaju svu podršku istih onih političkih lidera iz Srbije, koji u matičnoj zemlji smatraju suprotno.
Osim toga, problem protivljenja javnosti evroatlantskim integracijama se pokazuje kao „rešiv”, ukoliko se dobro sagledaju iskustva Hrvatske i Bugarske na njihovom putu ka članstvu u NATO. Obe zemlje su beležile dvotrećinsko protivljenje javnog mnjenja ulasku u alijansu, da bi prilikom učlanjenja podrška bila veća od 60 odsto. Naravno, ključna je bila politička volja lidera i konsenzus većine političkih stranaka.
Visokopozicionirani diplomata u misiji Hrvatske pri NATO-u za „Politiku” objašnjava da su hrvatske vlasti znale da neće uspeti da imaju 60 ili 70 odsto podrške.
„Cilj nam je bio da imamo podršku od 55 odsto i da to bude stalna podrška evroatlantskim integracijama. I to smo uspeli posle temeljne javne debate u kojoj je bilo očigledno da je uzrok protivljenju bila zapravo nedovoljna obaveštenost o tome šta znači članstvo u NATO”, kaže ovaj diplomata i dodaje da su i u Hrvatskoj bile prisutne priče o tome „kako ćemo slati svoju decu da ratuju širom sveta” ili „kako ćemo morati za NATO da izgradimo bazu na Jadranu”.
Zdenek Borkovec, zamenik šefa misije Češke Republike pri NATO-u, objašnjava da je i u njegovoj zemlji bilo protivljenja javnosti, iako je politička elita bila složna po pitanju evroatlantskih integracija.
„Postojale su velike rasprave u Češkoj kada smo pri samom uspostavljanju Partnerstva za mir 1994. godine ušli u ovaj NATO program i pri tom rekli da želimo i da postanemo članica saveza”, kaže Borkovec i dodaje da je Češkoj Republici veoma pomoglo učlanjenje u NATO za proces približavanja članstvu u Evropskoj uniji.
Zamenik češkog ambasadora u NATO naglašava da su većina kriterijuma za ulazak u alijansu političke prirode, kao što su demokratija, tržišna ekonomija, ljudska prava, dobri odnosi sa susedima i civilna kontrola nad bezbednosnim službama. On ističe da je ispunjenje ovih uslova važno, budući da slične političke kriterijume za učlanjenje primenjuje i EU.
Međutim, i u samom NATO-u postoje različita mišljenja, kako o tome da li članstvo savezu ubrzava EU integracije, tako i o tome kako će se odvijati evroatlantske integracije zapadnog Balkana.
Prema mišljenju jednog visokorangiranog i iskusnog službenika u sedištu alijanse u Briselu, ukoliko zemlja u isto vreme krene i u NATO i EU integracije, to je ogroman pritisak za njenu administraciju, pre svega za ministarstva odbrane i spoljnih poslova. Ovaj izvor „Politike” ističe svoj stav da je pitanje bezbednosti na Balkanu isključivo vezano za ekonomske prilike, a ne različite istorijske, etničke i probleme oko granica.
Prema njegovom mišljenju, za Srbiju je bolje da se prvo učlani u EU pa u NATO, jer NATO nema kapacitet da joj značajnije ekonomski pomogne. Naš sagovornik ističe i da je, bez obzira na raspad Jugoslavije, Beograd i dalje tradicionalno centar moći u regionu, kao i da postoje mišljenja da će NATO primanjem Crne Gore i BiH izolovati Srbiju i gurnuti je u ruke Moskve, te da bi trebalo sačekati Srbiju da se predomisli pa onda ove tri zemlje u paketu primiti u savez.
Međutim, ambasador Lorens Leri Rosin, zamenik pomoćnika generalnog sekretara NATO-a zadužen za operacije, objašnjava da iz istorijskog iskustva alijansa prima nove članice u grupama, ali da ne postoji pravilo da se čeka neka zemlja na uštrb neke druge. Prema rečima ovog iskusnog američkog diplomate, ovakav scenario nije nešto o čemu se raspravlja u NATO-u.
Nenad Radičević